U izvješćima s kanonskih vizitacija redovita je bila rubrika o osnovnim podacima o zvonaru župne crkve (de campanatore) kao jednom od prvih župnikovih suradnika. Redovito se navodilo zvonarevo ime i prezime, koje su mu dužnosti, obavlja li ih revno i postojano, te koji su mu prihodi osigurani za obnašanje te službe. Redovita zvonareva dužnost, a tako mu se i služba zove, bila je zvonjenje najmanje triput na dan, ujutro ili zarana (lat. mane) na Pozdrav Anđeoski (Salutatio Angelica), u podne (Meridies) i navečer (Vespera) i u to se vrijeme molio Anđeo Gospodnji. Zvonar je imao obvezu nabaviti božićna drvca (obično četiri komada), također su on i supruga prali crkveno ruho, iako su većim dijelom liturgijsko ruho (osobito tjelesnike, korporale i purifikatorije) prale sestre milosrdnice u Frankopanskoj, a ponekad, osobito prije, taj se posao povjeravao ocima franjevcima. Zvonareve dužnosti bile su i ukloniti snijeg s crkvenoga prostora i ravnih dijelova crkve te „pranje i mazanje crkve te ribanje sakristije“.
Pri prijenosu posmrtnih ostataka hrvatskih velikana i mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, 16. svibnja 1919., zvonar Valent Prlić, i drugi zvonari zagrebačkih crkava i katedrale, njima u čast zvonili su i zahvalu „15 rožnja“.
Blizu groblja bila je zvonareva kuća kupljena 1822. godine za 400 for., stradala u potresu 1880. pa ju je valjalo urediti. Za te je potrebe, prema dopisu župnika Krapca od 7. srpnja 1881., izdvojeno 250 forinti.[1] Župnik Matina je početkom 1896. angažirao zagrebačkoga graditelja Josipa Vajdu/Weyda (Beč, 1854. – Zagreb, 13. VIII. 1910.) da načini određene „preinake i dogradnje kod zgrade zvonara u Petrovoj ulici kbr. 13“. Radovi su koštali 1.110,30 forinti. Isti majstor je 1909. popravljao krov. Nakon prodaje groblja Sv. Petra zajedno s kućom u kojoj je nekoć stanovao zvonar, moralo se za njega i njegovu obitelj iznajmiti neki drugi stambeni prostor. Zvonar je uspio iznajmiti prostor blizu župne crkve i za to je mjesečno plaćao 25 kruna. Zato je župnik Ortner 11. veljače 1913. godine molio Nadbiskupski duhovni stol odobrenje da se taj iznos uplaćuje iz župne blagajne. Istaknuo je i ovo: „Zvonar se tuži da je preslabi dohodak, jer mnogo gubi na tom što pogrebna društva ne daju zvoniti za pokojnike u župnoj crkvi, a gubitkom stana u naravi izgubio je i podstanara koji mu je mjesečno plaćao 8 Kruna i uživanje groblja mu je nosilo. Zvonar ima od crkve 200 Kruna i za jednu zemlju dobiva 180 Kruna arende.“[2] Župnik je zamolio plaću veću za 10 kruna, što je crkvena vlast odobrila. Početkom Prvoga svjetskog rata zvonarsku službu obnaša Valent Prlić, ali je ubrzo unovačen. S ratišta je župniku Lepušiću uputio zamolbu da mu se, uz redovito mjesečno primanje koje iznosi 35 kruna, dade i mjesečni dodatak od 20 kruna. To nije molio za sebe, nego za svoju obitelj. „Usuđujem se za taj doplatak moliti s razloga velike skupoće u kojoj jedva može moja supruga sa troje nejake djece i s mojim starim ocem živjeti, a ja joj ne mogu ništa privrijediti niti pomagati, jer se već skoro godinu dana nalazim na ratištu te ona obavlja zvonarsku službu.“[3] Župnik Lepušić tu je zamolbu podupro i zamolio crkvene vlasti da tu svotu odobre.
Podatke o zvonarima, osim u kanonskim vizitacijama, valjalo je tražiti u raznim drugim izvorima kao što su matične knjige, blagajnički dnevnik i drugi pojedinačni spisi. Godine 1677. spominje se zvonar imenom Franjo (prezime nije upisano), potom 1690. Juraj Vukas, a od 1696. do 1699. Marko Martiner. Za razdoblje od 1700. do 1746. nije bilo moguće naći neke podatke. Godine 1746. prvi put, a onda i 1750. godine spominju se Ivan Premuš i njegov zamjenik Martin Jurjević. Godine 1761. zvonar je bio Mihael Jagatić za koga znamo da je umro 5. prosinca 1767. i do tada vrlo vjerojatno obavljao tu službu. Naslijedio ga je Jakob Marinić koji je umro vrlo mlad, 27. ožujka 1777. u 27. godini. Godine 1788. spominje se zvonar Josip Kušal (Kusal), a njega je vrlo vjerojatno naslijedio Mihael Barilec koji se prvi put spominje 1793., a umro je 8. siječnja 1801. Njega je zasigurno naslijedio Vinko Padaviček koji se 16. veljače 1801. vjenčao s Franciskom udovicom poslije smrti Mihaela Barileca. I Vinko je umro vrlo mlad, 6. svibnja 1803. u 25. godini života.
Dok je župa Sv. Petra pripojena župi Sv. Marije, i crkva više nije bila župna nego područna kapela, zvonarsku službu obnaša Mihael Biščan koji je umro 4. kolovoza 1813., a nakon njega zvonar kapele Sv. Petra bio je Andrija Blažević, ali ne dugo – umro je 24. ožujka 1815. u 45. godini. Naslijedio ga je Mihael Stisak koji je umro 1. veljače 1817. u 36. godini. Prije dugogodišnjega zvonara Jakoba Felana tu su službu obnašali Petar Krehović (1824.), Josip Sidak/Židak (1826.), Helena Benčić (1829.) i Mihael Krajač (1830.).
Od 1838. sigurno, a vjerojatno i prije, pa sve do 1870. kada je umro, zvonarsku službu obavlja spomenuti Jakob Fel(j)an, po zanimanju krojač. Rođen je u Kostajnici 1807., a umro u Zagrebu 26. lipnja 1870. Naslijedio ga je krojač Mato Cesarec, rođen 24. veljače 1836. u Vlaškoj ulici. Vjenčao se 23. studenoga 1870. s Agnezom r. Dobaj rodom iz Celja, udovom iz smrti Jakoba Felana. Agneza je umrla 30. ožujka 1905. u 74. godini, a Mato 24. lipnja 1914. u 77. godini. Cesarca je u bolesti i poslije u službi zamjenjivao zvonar prvostolne crkve Stjepan Felan.
Od 1907. do 1912. zvonarsku službu obnaša Ivan Nepomuk Fuks (Fuchs, Fux) koji je umro 9. veljače 1918. u 85. godini, a s njim taj posao obavlja Nikola Miklaužić. Tek dvije godine, od 1913. do 1914. zvonari su bili Andrija Ivančić i Mirko Tkalčec, a za rata, od 1914. do 1918. Valent Prlić. Idućih gotovo deset godina, od 1919. do 1928. župna crkva imala je zvonaricu Tereziju Kolar, a nju nasljeđuje Matija Potočnjak koji je umro 16. rujna 1936. Prigodom njegove smrti župnik Lončarić piše: „Zvonar naše župne crkve i sakristan Matija Potočnjak je prošle srijede umro. Umro je lijepo, pravom kršćanskom smrću. Bio je tako sretan, te je kod njegove smrti bio nazočan svećenik, koji je izmolio sve molitve, kojima crkva prati dušu u vječnost. Sahranili smo ga u petak poslije podne. Bio je dobar i vjeran, zato se duša njegova preporuča u pobožne molitve svih župljana.“[4]
U župnom arhivu sačuvana su tri zanimljiva, pomalo duhovita dopisa koji su u župni ured stigla iz gradskog poglavarstva. Prvi od 19. siječnja 1905. tiče se toga da zvonar treba, odnosno smije, zvoniti „na udar topa s Griča – ni prije, ni poslije“; drugi, deset godina poslije, javlja da je „top na Griču pokvaren i to na duže vrijeme“; a treći zabranjuje zvoniti kao poziv na pomoć u požaru jer su za to zaduženi vatrogasci.
Gradsko poglavarstvo je 19. siječnja 1905. župnim uredima grada Zagreba poslalo ovaj dopis: „Povodom prijave ovdašnjega meteorološkog observatorija, da se u crkvama grada Zagreba zvoni podne prvo nego se to znakom topa javi, a uslied toga se krivo označuje doba dana, što je u javnom interesu štetno, umoljava se velečastni župni ured, da u tom predmetu shodno odredi, da se podne zvoni na dani znak topa.“
Gradski načelnik je 10. prosinca 1915. obavijestio župne urede grada Zagreba o stanju Gričkog topa. „Top kojim se iz Griča najavljuje točno podne pokvaren je tako, da se više neće moći rabiti, dočim će do nabave drugoga proteći duže vrijeme. Da medjutim općinstvo bude znalo točno vrijeme, nužno je, da crkvene ure budu svaki dan točno naravnane, dotično, da se bude točno o podne zvonilo. Uprava meteorološkoga opservatorija, stavilo je stoga prijedlog da se velečasni župni ured obrati svaki dan u ¾ na 12 telefonskim putem na opservatorij (telefon br 217) da doznadu točno vrijeme i prema tomu udese podnevno zvonjenje dotično crkvene ure. Umoljava se velečasni ured da izvoli u buduće prema tomu postupati.“[5]
Redarstveno povjereničtvo za grad Zagreb 14. lipnja 1915. župnim uredima poslalo je dopis: „Uobičajeno je u gradu Zagrebu, da se pučanstvo zvonjavom upozoruje na buknuli požar. Kraj današnjeg uredjenja redarstvene i vatrogasne službe postao je takav način uzbune ne samo sasvim suvišan, nego dapače i štetan. Pomoću telefona danas su o požaru odmah obaviješteni svi faktori, koji kod gašenja imade sudjelovati. Uzbuna pak zvonom vazda domami na garište veliki broj znatiželjnika, koji nikako kod gašenja ne sudjeluju, nego naprotiv samo otešćavaju vatrogascima rad i prave štetu. Tako je primjerice kod nedavnog požara u tvornici strojeva znatiželjno obćinstvo u masama nagrlilo na garište, te je pogazilo i uništilo okolnu djetelinu, rušilo sasvim bez potrebe tudje plotove samo da se približi garištu i činilo svakovrstnih smetnja i nepodobština. Da se ovakovim pojavima u buduće predusretne umoljava se velečastni župni ured, da zvonaru zabrani svaku zvonjavu na požar.“[6]
[1] NAZ, NDS, br. 2279/1881.
[2] NAZ, NDS, br. 4769/1916. (1302/1913.).
[3] NAZ, NDS, br. 4769/1916.
[4] ŽASP, A – XVIII., Oglasi u župnoj crkvi sv. Petra od 1. IV. 1934. do 13. XII. 1936., /20. IX. 1936./.
[5] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1914.-1923., kutija 7, (1915.).
[6] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1914.-1923., kutija 7, (1915.).
U izvješćima s kanonskih vizitacija redovita je bila rubrika o osnovnim podacima o zvonaru župne crkve (de campanatore) kao jednom od prvih župnikovih suradnika. Redovito se navodilo zvonarevo ime i prezime, koje su mu dužnosti, obavlja li ih revno i postojano, te koji su mu prihodi osigurani za obnašanje te službe. Redovita zvonareva dužnost, a tako mu se i služba zove, bila je zvonjenje najmanje triput na dan, ujutro ili zarana (lat. mane) na Pozdrav Anđeoski (Salutatio Angelica), u podne (Meridies) i navečer (Vespera) i u to se vrijeme molio Anđeo Gospodnji. Zvonar je imao obvezu nabaviti božićna drvca (obično četiri komada), također su on i supruga prali crkveno ruho, iako su većim dijelom liturgijsko ruho (osobito tjelesnike, korporale i purifikatorije) prale sestre milosrdnice u Frankopanskoj, a ponekad, osobito prije, taj se posao povjeravao ocima franjevcima. Zvonareve dužnosti bile su i ukloniti snijeg s crkvenoga prostora i ravnih dijelova crkve te „pranje i mazanje crkve te ribanje sakristije“.
Pri prijenosu posmrtnih ostataka hrvatskih velikana i mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, 16. svibnja 1919., zvonar Valent Prlić, i drugi zvonari zagrebačkih crkava i katedrale, njima u čast zvonili su i zahvalu „15 rožnja“.
Blizu groblja bila je zvonareva kuća kupljena 1822. godine za 400 for., stradala u potresu 1880. pa ju je valjalo urediti. Za te je potrebe, prema dopisu župnika Krapca od 7. srpnja 1881., izdvojeno 250 forinti.[1] Župnik Matina je početkom 1896. angažirao zagrebačkoga graditelja Josipa Vajdu/Weyda (Beč, 1854. – Zagreb, 13. VIII. 1910.) da načini određene „preinake i dogradnje kod zgrade zvonara u Petrovoj ulici kbr. 13“. Radovi su koštali 1.110,30 forinti. Isti majstor je 1909. popravljao krov. Nakon prodaje groblja Sv. Petra zajedno s kućom u kojoj je nekoć stanovao zvonar, moralo se za njega i njegovu obitelj iznajmiti neki drugi stambeni prostor. Zvonar je uspio iznajmiti prostor blizu župne crkve i za to je mjesečno plaćao 25 kruna. Zato je župnik Ortner 11. veljače 1913. godine molio Nadbiskupski duhovni stol odobrenje da se taj iznos uplaćuje iz župne blagajne. Istaknuo je i ovo: „Zvonar se tuži da je preslabi dohodak, jer mnogo gubi na tom što pogrebna društva ne daju zvoniti za pokojnike u župnoj crkvi, a gubitkom stana u naravi izgubio je i podstanara koji mu je mjesečno plaćao 8 Kruna i uživanje groblja mu je nosilo. Zvonar ima od crkve 200 Kruna i za jednu zemlju dobiva 180 Kruna arende.“[2] Župnik je zamolio plaću veću za 10 kruna, što je crkvena vlast odobrila. Početkom Prvoga svjetskog rata zvonarsku službu obnaša Valent Prlić, ali je ubrzo unovačen. S ratišta je župniku Lepušiću uputio zamolbu da mu se, uz redovito mjesečno primanje koje iznosi 35 kruna, dade i mjesečni dodatak od 20 kruna. To nije molio za sebe, nego za svoju obitelj. „Usuđujem se za taj doplatak moliti s razloga velike skupoće u kojoj jedva može moja supruga sa troje nejake djece i s mojim starim ocem živjeti, a ja joj ne mogu ništa privrijediti niti pomagati, jer se već skoro godinu dana nalazim na ratištu te ona obavlja zvonarsku službu.“[3] Župnik Lepušić tu je zamolbu podupro i zamolio crkvene vlasti da tu svotu odobre.
Podatke o zvonarima, osim u kanonskim vizitacijama, valjalo je tražiti u raznim drugim izvorima kao što su matične knjige, blagajnički dnevnik i drugi pojedinačni spisi. Godine 1677. spominje se zvonar imenom Franjo (prezime nije upisano), potom 1690. Juraj Vukas, a od 1696. do 1699. Marko Martiner. Za razdoblje od 1700. do 1746. nije bilo moguće naći neke podatke. Godine 1746. prvi put, a onda i 1750. godine spominju se Ivan Premuš i njegov zamjenik Martin Jurjević. Godine 1761. zvonar je bio Mihael Jagatić za koga znamo da je umro 5. prosinca 1767. i do tada vrlo vjerojatno obavljao tu službu. Naslijedio ga je Jakob Marinić koji je umro vrlo mlad, 27. ožujka 1777. u 27. godini. Godine 1788. spominje se zvonar Josip Kušal (Kusal), a njega je vrlo vjerojatno naslijedio Mihael Barilec koji se prvi put spominje 1793., a umro je 8. siječnja 1801. Njega je zasigurno naslijedio Vinko Padaviček koji se 16. veljače 1801. vjenčao s Franciskom udovicom poslije smrti Mihaela Barileca. I Vinko je umro vrlo mlad, 6. svibnja 1803. u 25. godini života.
Dok je župa Sv. Petra pripojena župi Sv. Marije, i crkva više nije bila župna nego područna kapela, zvonarsku službu obnaša Mihael Biščan koji je umro 4. kolovoza 1813., a nakon njega zvonar kapele Sv. Petra bio je Andrija Blažević, ali ne dugo – umro je 24. ožujka 1815. u 45. godini. Naslijedio ga je Mihael Stisak koji je umro 1. veljače 1817. u 36. godini. Prije dugogodišnjega zvonara Jakoba Felana tu su službu obnašali Petar Krehović (1824.), Josip Sidak/Židak (1826.), Helena Benčić (1829.) i Mihael Krajač (1830.).
Od 1838. sigurno, a vjerojatno i prije, pa sve do 1870. kada je umro, zvonarsku službu obavlja spomenuti Jakob Fel(j)an, po zanimanju krojač. Rođen je u Kostajnici 1807., a umro u Zagrebu 26. lipnja 1870. Naslijedio ga je krojač Mato Cesarec, rođen 24. veljače 1836. u Vlaškoj ulici. Vjenčao se 23. studenoga 1870. s Agnezom r. Dobaj rodom iz Celja, udovom iz smrti Jakoba Felana. Agneza je umrla 30. ožujka 1905. u 74. godini, a Mato 24. lipnja 1914. u 77. godini. Cesarca je u bolesti i poslije u službi zamjenjivao zvonar prvostolne crkve Stjepan Felan.
Od 1907. do 1912. zvonarsku službu obnaša Ivan Nepomuk Fuks (Fuchs, Fux) koji je umro 9. veljače 1918. u 85. godini, a s njim taj posao obavlja Nikola Miklaužić. Tek dvije godine, od 1913. do 1914. zvonari su bili Andrija Ivančić i Mirko Tkalčec, a za rata, od 1914. do 1918. Valent Prlić. Idućih gotovo deset godina, od 1919. do 1928. župna crkva imala je zvonaricu Tereziju Kolar, a nju nasljeđuje Matija Potočnjak koji je umro 16. rujna 1936. Prigodom njegove smrti župnik Lončarić piše: „Zvonar naše župne crkve i sakristan Matija Potočnjak je prošle srijede umro. Umro je lijepo, pravom kršćanskom smrću. Bio je tako sretan, te je kod njegove smrti bio nazočan svećenik, koji je izmolio sve molitve, kojima crkva prati dušu u vječnost. Sahranili smo ga u petak poslije podne. Bio je dobar i vjeran, zato se duša njegova preporuča u pobožne molitve svih župljana.“[4]
U župnom arhivu sačuvana su tri zanimljiva, pomalo duhovita dopisa koji su u župni ured stigla iz gradskog poglavarstva. Prvi od 19. siječnja 1905. tiče se toga da zvonar treba, odnosno smije, zvoniti „na udar topa s Griča – ni prije, ni poslije“; drugi, deset godina poslije, javlja da je „top na Griču pokvaren i to na duže vrijeme“; a treći zabranjuje zvoniti kao poziv na pomoć u požaru jer su za to zaduženi vatrogasci.
Gradsko poglavarstvo je 19. siječnja 1905. župnim uredima grada Zagreba poslalo ovaj dopis: „Povodom prijave ovdašnjega meteorološkog observatorija, da se u crkvama grada Zagreba zvoni podne prvo nego se to znakom topa javi, a uslied toga se krivo označuje doba dana, što je u javnom interesu štetno, umoljava se velečastni župni ured, da u tom predmetu shodno odredi, da se podne zvoni na dani znak topa.“
Gradski načelnik je 10. prosinca 1915. obavijestio župne urede grada Zagreba o stanju Gričkog topa. „Top kojim se iz Griča najavljuje točno podne pokvaren je tako, da se više neće moći rabiti, dočim će do nabave drugoga proteći duže vrijeme. Da medjutim općinstvo bude znalo točno vrijeme, nužno je, da crkvene ure budu svaki dan točno naravnane, dotično, da se bude točno o podne zvonilo. Uprava meteorološkoga opservatorija, stavilo je stoga prijedlog da se velečasni župni ured obrati svaki dan u ¾ na 12 telefonskim putem na opservatorij (telefon br 217) da doznadu točno vrijeme i prema tomu udese podnevno zvonjenje dotično crkvene ure. Umoljava se velečasni ured da izvoli u buduće prema tomu postupati.“[5]
Redarstveno povjereničtvo za grad Zagreb 14. lipnja 1915. župnim uredima poslalo je dopis: „Uobičajeno je u gradu Zagrebu, da se pučanstvo zvonjavom upozoruje na buknuli požar. Kraj današnjeg uredjenja redarstvene i vatrogasne službe postao je takav način uzbune ne samo sasvim suvišan, nego dapače i štetan. Pomoću telefona danas su o požaru odmah obaviješteni svi faktori, koji kod gašenja imade sudjelovati. Uzbuna pak zvonom vazda domami na garište veliki broj znatiželjnika, koji nikako kod gašenja ne sudjeluju, nego naprotiv samo otešćavaju vatrogascima rad i prave štetu. Tako je primjerice kod nedavnog požara u tvornici strojeva znatiželjno obćinstvo u masama nagrlilo na garište, te je pogazilo i uništilo okolnu djetelinu, rušilo sasvim bez potrebe tudje plotove samo da se približi garištu i činilo svakovrstnih smetnja i nepodobština. Da se ovakovim pojavima u buduće predusretne umoljava se velečastni župni ured, da zvonaru zabrani svaku zvonjavu na požar.“[6]
[1] NAZ, NDS, br. 2279/1881.
[2] NAZ, NDS, br. 4769/1916. (1302/1913.).
[3] NAZ, NDS, br. 4769/1916.
[4] ŽASP, A – XVIII., Oglasi u župnoj crkvi sv. Petra od 1. IV. 1934. do 13. XII. 1936., /20. IX. 1936./.
[5] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1914.-1923., kutija 7, (1915.).
[6] ŽASP, B-I, Spisi po godinama, 1914.-1923., kutija 7, (1915.).