Tijekom druge polovice 13. ili početkom 14. st. podignuta je (vrlo vjerojatno drvena) nova crkva pod novim naslovom tada tek proglašenog sveca Katoličke Crkve, Sv. Antuna Padovanskoga. To je u skladu s prvim popisom župa Zagrebačke biskupije iz 1334., gdje se u nizu župnih crkvi (župa) Katedralnoga arhiđakonata, u Vlaškom naselju navodi župna crkva Sv. Antuna – ecclesia sancti Anthonii in vico Latinorum Zagrabie. Osim te, tu je i župna crkva Sv. Emerika koja je stajala ispred „velike crkve (ante ecclesiam maiorem)“ odnosno katedrale; „u gradečkoj utvrdi (in castro Grecensi)“ je župna crkva Sv. Marka, i „od podgrađa (de suburbio)“ župna crkva Sv. Margarete.[1] Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi i kapela Sv. Zaharije (beati Zakarie, proroka) započete su 1347. i iduće godine dovršene, a župa Sv. Ivana Krstitelja osnovana je iste 1347. godine.[2] Tu valja dodati i župnu crkvu Sv. Martina (do potoka Medvešćaka, de vico sutorum) koja se svakako spominje 1380. godine, a 1385. i župnik Emerik. Osim župnih crkvi i katedrale Sv. Stjepana kralja, krajem 14. i početkom 15. st. postojalo je pet samostanskih crkvi: cistercitska (Sv. Marija na Dolcu), dominikanske crkve Sv. Nikole u Vlaškoj i Sv. Katarine na Gornjem gradu, franjevačka Sv. Franje Asiškoga na Kaptolu i samostan templara s kapelom (ispod današnje kapele Sv. Dizme). Postojalo je i šest kapela: Sv. Zaharije u Novoj Vesi, Sv. Leonarda na Opatovini (in vico abbatis), Sv. Jurja (kod mlinova, prope molendina), Sv. Marije (uz ubožnicu na Gornjem gradu), Sv. Elizabete (uz ubožnicu na Kaptolu) i Sv. Duha (na Črnomercu). Na potoku Cirkvenščaku (Cirkvenik), počevši od Nove Vesi (iznad župne crkve) pa sve do cistercitskog samostana na Opatovini bilo je deset mlinova (molendina). Gornji grad imao je četvera vrata, odnosno ulaza s tornjevima: kamenita vrata (porta lapidea, porta ‘sirove dverce’); krvnikova (mesnička) vrata (porta carnificum) i nova vrata (porta nova), nekoliko manjih gradskih tornjeva i toranj Habernik (izvan gradskih zidina na južnoj strani).[3]
O tome kako je izgledala crkva Sv. Antuna nemamo detaljnijih podataka, no s priličnom sigurnošću može se odrediti njezin položaj, iako i o tome postoje različite pretpostavke. Ivan Tkalčić zamišlja njezin položaj s južne strane Vlaške ulice (nasuprot Vončininoj), Nada Klaić na istoj strani naselja, Rudolf Strohal i Josip Buturac na mjestu današnje crkve Sv. Petra, Ivan Kampuš smješta ju na početak Vlaške, sa sjeverne strane, a Lelja Dobronić na južni početak Vlaške ulice.[4] Prema Lelji Dobronić, neposredan dokaz da se crkva Sv. Antuna nalazila na mjestu poslije podignute kapele Sv. Martina, odnosno uz nju, jest kamena nadgrobna ploča otkopana kad se od 1820. do 1826. gradilo sirotište (orfanotrofij) u Vlaškoj ulici 38. Tad je pogrešno (pr)ocijenjeno da ploča potječe iz tzv. predtatarskog doba. Već su Géza pl. Csergheő[5], a nešto poslije i Ivan pl. Kukuljević[6] uvidjeli da je ta nadgrobna ploča izrađena u 13. ili (vjerojatnije) početkom 14. stoljeća. Radi se o „najstarijoj nadgrobnoj ploči kontinentalnoga dijela Hrvatske (…). Odgovara cistercitskom načinu rada u 13. st., s dijeljenjem stranica kvadrata na četiri dijela.“[7] Uz rubove duguljaste ploče (155 x 48 cm) uklesan je latinski natpis: Hic est sepultura domini Radoslavo filio domini Crestohna domini Gara et eredum suorum[8] (Ovo je grob gospodina Radoslava, sina gospodina Cresthone, gospodina Gore, i njegovih nasljednika). U gornjoj polovici ploče uklesan je križ na stupnjevanom podnožju, a u donjoj grb u obliku štita obješena o vrpcu. Spomenuti Csergheő smatra da „Gorjanski nisu ni hrvatskoga ni magjarskoga poriekla nego da su izvorno romanskog (latinskog) poriekla, te da su u prastaro doba, možda preko Dalmacije, iz Italije došli u Hrvatsku.“[9] Prema mišljenju Lelje Dobronić vrlo vjerojatno tu se radi o biskupovim predijalcima iz Gore (kod Petrinje) koji su bili u službi zagrebačkih biskupa. Ploča je nakon iskapanja ugrađena u zid lađe kapele Sv. Martina.[10]
Poznato je da je Kaptol kod crkve Sv. Antuna preuzimao kašinsku ili svetošimunsku desetinu.[11] Godine 1334. ban cijele Slavonije Mikić (Mykch) je pokraj crkve (apud ecclesiam sancti Anthonii Zagrabie) postavio mitnicu na štetu biskupske mitnice, a njegov nasljednik Nikola (ban cijele Slavonije – banus totius Slavoniae) je 13. travnja 1344., na intervenciju zagrebačkoga biskupa Jakova, tu odluku povukao.[12] Mitnica u nekom smislu označava granicu (ulaz u naselje), a postavljena je na istočnoj strani ulice (vesi), kod crkve Sv. Antuna, i prema tome Laška Ves tu završava. Svom pokrovitelju zagrebačkom biskupu – prema odredbi u ispravi slavonskoga vojvode Andrije II. iz 1198. – stanovnici Vlaške ulice su osim martinšćine (novčano podavanje) obvezni davati vinsku i žitnu desetinu, desetinu od meda, voska, ovaca i koza.[13] U prvom poznatom popisu župa Zagrebačke biskupije (1334.) navedena je župa Sv. Antuna, a iz druge polovice 14. i 15. st. postoji tek nekoliko spomena župnika i pokoja vijest o župnoj nadarbini. Godine 1452. zagrebački građanin trgovac Ambrozije, sin Jurjev, prodao je svoj vinograd s gospodarskom zgradom građanima, svojim sestrićima, sinovima kovača Nikole – krojaču Leonardu i zemljoradniku Emeriku – i to za 15 forinti u zlatu, uz obvezu da od vinograda župniku župe Sv. Antuna (Latinorum parocho) svake godine moraju davati šest kabala gornice.[14]
Titular crkve nije podrobnije objašnjen – ne zna se radi li se o Sv. Antunu Pustinjaku ili Sv. Antunu Padovanskom, međutim općeprihvaćeni titular župe je Sv. Antun Padovanski. To je tako zato što su na području oko te župne crkve živjeli uglavnom Talijani koji su u Laškoj ulici imali „znatan upliv“. Bili su obrtnici, trgovci, majstori raznih struka, osobito u gradnji (klesari, ciglari, kamenari) i umjetnosti (slikari, kipari). S obzirom na relevantan podatak da je Antun iz Padove godinu nakon smrti – 1232. – proglašen svetim, ni župna crkva nije prije stavljena pod njegovu zaštitu. Tako se može zaključiti da je to moglo biti najranije u drugoj polovici 13. st., a slobodno se može pretpostaviti da je župu osnovao i posvetio zagrebački biskup Antun, iako je biskupsku službu obavljao tek šest mjeseci tijekom 1287. godine.[15] Na osnovi znanstvenog rada dr. Dragutina Kniewalda objavljenog nakon iščitavanja najstarijega zagrebačkog sakramentara[16], povjesničarka dr. Nada Klaić podupire pretpostavku da je vlaškoulička crkva Sv. Antuna župa doseljenika iz Francuske, s područja Rouenske biskupije (Normandija).[17] Posljednja vijest o crkvi Sv. Antuna, o njezinu (neimenovanom!) župniku, zabilježena je 5. prosinca 1516.[18]
[1] Buturac, Josip, „Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine“, Starine, knjiga 59, Zagreb, 1984., str. 65., 69.
[2] Tkalčić, Ivan, „Uvod”, u: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, sv. I., str. 193. (doc. 214).
[3] Tkalčić, Ivan, Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, sv. I., tlocrt grada Zagreba s kraja 14. st., na kraju knjige.
[4] Bedenko, Vladimir, „O prostoru Kaptolu u srednjem vijeku“, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, Zagreb,1995., str. 644.
[5] Csergheő pl., Géza, „Nadgrobni kamen Radoslava Gorjanskoga.“, Vjesnik arheološkog muzeja, Zagreb, XI. (1889.), br. 1, str. 4.-5. U toj heraldičkoj i sfragističkoj raspravi o datiranju piše: „Kratkoća teksta, zločesta latinština, oblik slova i grba dokazuju da taj nadgrobni spomenik spada u drugu polovicu XIII. vieka“, a piše i to da je taj spomenik, posredovanjem Nadbiskupskoga duhovnog stola, župnik Ivan Krapac darovao Narodnom muzeju u Zagrebu.
[6] Kukuljević, Ivan, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i.t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., str. 324.
[7] Horvat, Zorislav, „O nekim osobinama gotičkih nadgrobnih ploča s grbovima u kontinentalnom dijelu SR Hrvatske“, Bulletin (JAZU), br. 1 (59), 1988., str. 42., 45.
[8] Kukuljević Sakcinski, Ivan, Nadpisi sredovječni i novovjeki, str. 324.
[9] B.(ojničić) pl., Ivan, „Grb Radoslava Gorjanskoga.“, Vjesnik arheološkog muzeja, Zagreb, XI. (1889.), br. 1, str. 64.
[10] Dobronić, Lelja, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991., str. 84.
[11] Tkalčić, Ivan, „Uvod”, u: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, sv. I., str. 146. (doc. 166).
[12] Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sabrao i uredio Tade Smičiklas, sv. XI. (1342. – 1350.), Zagreb, 1913., str. 128.-129.
[13] Tkalčić, Ivan, Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, sv. I., str. CXLV., str. 146. (doc. 166.), str. 176.; Tkalčić, Ivan, O staroj zagrebačkoj trgovini (pretisak Rada JAZU, 1909., br. 176, 178), Zagreb, 1996., str. 101.
[14] Tkalčić, Ivan, Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, sv. II. (1400. – 1499.), Zagreb, 1894., str. 195.
[15] Dobronić, Lelja, Biskupski i kaptolski Zagreb, str. 83.
[16] Sacramentarium sanctae Margaretae ili Sacramentarium Zagrebiense (Metropolitanska knjižnica, Zagreb, MR 126). Napisan između 1082. i 1092. za samostan Sv. Margarete de Hahót (Somogyvár u Mađarskoj). Prigodom osnutka Zagrebačke biskupije (1094.) donesen u Zagreb. Dr. Kniewald pretpostavlja da su redovnici toga samostana darovali sakramentar biskupu Duhu kada je išao u Zagreb preuzeti biskupsku službu; biskup győrski darovao mu je Missale antiquissimum (MR 165), a metropolit nadbiskup ostrogonski poklonio mu Benedikcional (MR 89). O najstarijim knjigama zagrebačke katedrale pisao je veliki lingvist i proučavatelj najstarijih jezičnih slojeva Radoslav Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb, 2007., str. 597.-619.
[17] Klaić, Nada, „Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog Zagreba i kraljevskog Gradeca”, u: Iz starog i novog Zagreba, sv. IV., Zagreb, 1968., str. 9.-13.
[18] Tkalčić, Ivan, „Uvod”, u: Povjestni spomenici sl. i kralj. grada Zagreba, sv. III. (1500. – 1526.), Zagreb, 1896., str. 172.