Uskrsno bdijenje započet će u 20 sati.
Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Kad je ponestalo odraslih kandidata na krštenje, u liturgiju uskrsne noći uveden je blagoslov novog ognja, hvalospjev uskrsnoj svijeći koja simbolizira Krista i blagoslov vode kojom se škrope krštenici pri obnavljanju svojih krsnih obećanja.
Slaveći Kristovo uskrsnuće kršćani ne spominju samo jedan čudesni događaj iz prošlosti. Uskrsnuće Kristovo početak je obnovljenog čovječanstva. To je događaj koji traje u vremenu i prostoru. Krštenjem i euharistijom vjernici dobivaju udio na događaju Kristova uskrsnuća i uključuju se u Crkvu kao uskrsni narod. Vazmeno bdjenje sastoji se od:
– službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom;
– službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja;
– krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja;
– euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove.
Crkveni smisao cijelog slavlja divno je izražen u Vazmenom hvalospjevu (Praeconium paschale) koji je nastajao u više etapa, ima za podlogu židovsku teologiju i liturgiju Pashe, a u sadašnjem obliku potječe iz VII stoljeća s galskog liturgijskog područja. Hvalospjev veliča Kristovo djelo otkupljenja koje je sve zgusnuto u otajstvu uskrsnuća. To je hvalospjev “Kristu Uskrslom, povratniku od mrtvih, koji svijetli svakome čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova”.
Služba svjetla
Dok su u samoj crkvi ugašena svjetla, predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Ovaj obred ušao je u rimsku liturgiju iz germanskog narodnog običaja. U blagoslovnoj molitvi svećenik ističe da je Bog po svome Sinu dao vjernima oganj svoga sjaja. Kao što fizičko svjetlo grije i sjaji, tako nas uskrsli Krist grije i obasjava. U uskrsnu svijeću svećenik zatim ucrta križ te prvo i posljednje slovo grčke abecede izgovarajući: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.”
Slijedi procesija svećenika i poslužitelja kroz još tamnu crkvu. Na ulazu, u sredini i kod oltara đakon pokazuje svijeću sudionicima slavlja i klikće: “Svjetlo Kristovo!” Ovo je tzv. epegzegetski genitiv: svjetlo koje je sam Krist Gospodin. Zajednica odgovara “Bogu hvala” u zahvalnom obnavljanju životnog pristajanja uz Krista koji je svjetlo. U uvodu Vazmenog hvalospjeva služitelj poziva na radost anđele Božje, svemir i Majku Crkvu koja te noći duhovno rađa nove krštenike. Spominjući oslobođenje Izraelaca od egipatskog ropstva i prelaz preko Crvenog mora, đakon zatim to primjenjuje na već krštene i one koji se upravo kane krstiti: “Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima… Ovo je noć kada je Krist raskinuo okove grijeha i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenje”. Adamov grijeh nazvan je u ovom hvalospjevu “sretnom krivicom” zato što je Bog ljudima poslao “takvog i tolikog Otkupitelja”. Hvalospjev završava molbom da uskrsna svijeća ostane neoslabljena i “razgoni tamu ove noći”.
Služba riječi
Dugačka je zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući “divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju” (Misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija završavala euharistijskom službom. Prvo ponuđeno čitanje je izvještaj Postanka o stvaranju svijeta i čovjeka da gospodari prirodi a služi jedino Bogu (Post 1, 1-2, 2). Drugo čitanje je Abrahamova žrtva (Post 22, 1-18) po kojoj je praotac židovskog naroda postao duhovnim ocem svih koji su spremni na sinovsko podlaganje Bogu. Treće čitanje je prelaz preko Crvenog mora kao slika novozavjetnog krštenja (Izl 14, 15-15, 1). Dok se ostala starozavjetna čitanja iz pastoralnih potreba smiju izostaviti, ovo se treba uvijek pročitati. Četvrto čitanje je prorokova pjesma novom Sionu kojemu se Bog veže na trajnu ljubav i s njime sklapa savez mira (Iz 54, 5-14). Taj starozavjetni Sion slika je Crkve. Peto čitanje je poziv Izraelcima na gozbu koju Bog besplatno sprema u na oko bezizlaznoj situaciji, jer njegove misli nisu ljudske misli (Iz 55, 1-11). Šesto čitanje je odlomak iz Baruhove knjige, upućen Izraelcima koji “stare u zemlji tuđinskoj”. Da bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet, trebaju u tuđini prianjati uz Boga kao vrelo mudrosti (Bar 3, 9-15. 32-4, 4). Sedmo čitanje je iz Ezekiela preko kojega Bog obećava vratiti sužnje u zemlju djedova, dati im novo srce i u njih udahnuti svoga Duha (Ez 36, 16-17; 18-28). Takvo novo srce kršćani dobivaj u krštenjem. Nakon svakoga od starozavjetnih čitanja slijedi pripjevni psalam u kojem sudionici liturgije pjevajući razmišljaju o pročitanom. Iza psalma celebrant moli molitvu koja se odnosi na dotično čitanje i primjenjuje ga na crkvenu zajednicu. U molitvi nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja celebrant moli Boga da na Crkvi izvede ono što obećava po proroku kako bi svijet iskusio i vidio da Bog pridiže što je palo, pomlađuje što je staro, sabire rasuto po Kristu koji je početak svemu.
Sada celebrant intonira misni himan “Slava Bogu na visini” koji se nije pjevao u korizmi. To može biti popraćeno zvonjavom zvona, prema mjesnom običaju. U zbornoj molitvi koja slijedi svećenik izriče vjeru da Bog ovu noć obasjava slavom Kristova uskrsnuća te moli da Bog ovu noć obasjava slavom Kristova uskrsnuća te moli da Bog u nama oživi “duh posinstva što smo ga u krštenju primili”.
Za poslanicu imamo Pavlov odlomak Rim 6, 3-11 o krštenju kao sakramentu kojim se povezujemo s Kristom umrlim i uskrslim: “Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću … Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime” (r. 5 i 8). Krštenje nas je povezalo s Kristom raspetim i donijelo nam klicu uskrsnog života s Kristom, ali krštenik treba cijeli život usklađivati svoje postupke s darovanom krsnom milošću. Krštenje nije magijski čin unutarnje promjene niti unaprijed osiguranog spasenja, bez obzira na osobni moralni život.
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Markov izvještaj o otkriću praznog groba (Mk 16, 1-8). U r. 1 Marko navodi imena triju žena koje dolaze na grob “o izlasku sunca”, kad su pobožni Izraelci trebali moliti jutarnju molitvu. Spomenuo ih je i pod križem te prilikom ukopa (usp. 15, 40 i 47) – i to poimence. One su hrabrije od razbježalih učenika. Njihova su imena znak da su kršćanima Markove povijesne zajednice svjedočile događaje Velikoga petka i uskrsnog jutra. U r. 2 Marko ima dvostruku naznaku vremena: “veoma rano, o izlasku sunca”. To je njegova vlastitost i inače u toku evanđelja. Prva naznaka je generalna, druga konkretnija. Ovdje je prisutna i aluzija na promjenu u svetkovanju “Dana Gospodnjeg”: u SZ bila je subota, a u NZ “prvi dan u tjednu”, kad se Uskrsli pokazao živ odabranim svjedocima. Razlog dolaska žena na grob je iskazivanje počasti mrtvom prijatelju, nakon prestanka obaveznog blagdanskog počinka. “Mladić zaogrnut bijelom haljinom” je Božji glasnik ili anđeo. On tumači prazan grob: “Uskrsnu! Nije ovdje!” (r. 6). Ovo je Božja objava. Ni žene kao privatni svjedoci, ni Jedanaestorica kao službeni svjedoci ne bi sami došli na tumačenje praznog groba. Bog im po anđelu objavljuje da je Raspeti uskrsnuo. Uskrsnuće je nadnaravni, metahistorijski događaj do kojeg ljudi ne mogu doći vlastitim naporom.
Anđeo traži da žene ovu vijest jave “učenicima i Petru” te da oni idu u Galileju gdje će vidjeti Uskrsloga.
Ovo je uskrsna rehabilitacija razbježalih učenika, i posebno Petra koji je zatajio Učitelja. Oni su se pokajali za svoj kukavičluk. Bog im oprašta i najavljuje da imaju biti svjedoci uskrsnog Krista. Poći u Galileju znači poći u kraj gdje ime se Isus objavio kao Mesija. Tu će im se objaviti kao Uskrsli te poslati ih na propovijedanje evanđelja svakom stvorenju. “Kako vam reče” (r. 7) znači da Isusova riječ ima autoritet Pisma.
Žene se ustraše i bježe, jer se dogodilo nešto neobično što nadilazi ljudske spoznajne sposobnosti. Uskrsli je pobijedio grijeh, smrti i zlo. Time je postao sudac živih i mrtvih. Žene će se osloboditi postepeno straha i svjedočit će Crkvi što su doživjele.
Krsna služba
Najdoživljajniji znak da vjernici dobivaju udio na Kristovu uskrsnuću je krštavanje odraslih u liturgiji uskrsne noći. U prvim stoljećima kršćanstva to je bila redovna praksa. Kad su kršćanski roditelji počeli krštavati svoju malenu djecu s obvezom da ih odgoje u krsnoj vjeri, nestalo je odraslih kandidata koji bi se krštavali u uskrsnoj noći.
Papa Pijo XII godine 1951. i 1955. odredio je prilikom obnove vazmene liturgije da u uskrsnoj noći kršteni odrasli vjernici obnavljaju krsna obećanja. Na početku ovog dijela uskrsnog bdijenja mole se litanije svih svetih s time da se mogu umetnutu zaštitinici kandidata za krštenje ili sveci toga mjesta i naroda. U svecima slavi Crkva Kristovo pashalno otajstvo, jer su oni svetački živjeli i umrli snaženi krstom i euharistijom. Njih zaziva kad blagoslivlja krsnu vodu, kojom će također biti poškropljeni sudionici ove noćne liturgije, kad iznova prihvate ono što se u djetinjstvu mjesto njih učinili roditelji i kumovi.
Bitni dio blagoslova je prošnja: “Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu siđe u ovu vodu sila Duha Svetoga: koji s Kristom budu ukopani u smrt, neka s njime po krstu ustanu na život!”
Slijedi odricanje od grijeha, ispovijest vjere i celebrantova molitva Ocu, koji nas je preporodio vodom i Duhom Svetim, da nas čuva svojom milošću u istom Kristu našem Gospodinu.
Euharistijska služba
Vrhunac je vazmenog bdjenja jer u misnim darovima uskrsli Krist hrani svoje novokrštenike i one koji su iznova prihvatili krsni savez. Ona završava radosnim uskrsnim poklikom: “Aleluja – Hvalite Boga!” Taj je poklik izraz vjerničke radosti što je Bog uskrisio Krista od mrtvih te što nam krštenjem i euharistijom već sada daje udio na životu Uskrsloga.