U Arhivu župe Sv. Petra[1] čuva se vlastoručno pisan i strojopisno sastavljen tekst (od petnaest stranica) župnika Ive Šalića o životu i pastirskom služenju te duhovnom profilu zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Oblikovan je kao odgovori na pitanja (358) sastavljena za potrebe pokretanja kauze za Stepinčevo proglašenje blaženim. Pitanja su načinjena uz saznanje i odobrenje zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića koji je u popratnom dopisu istaknuo: „Molim Vas da na postavljena pitanja odgovorite kako bi se utvrdila povijesna istina o osobi na temelju vjerodostojnih svjedočanstava.“ Ne zna se kada je Šalić to sastavio, vjerojatno oko 1975. godine.
Ovdje neće biti objavljeni svi odgovori jer se dio pitanja odnosi na nadbiskupov životopis i dosta općepoznatih podataka.
„Iz najbliže blizine kao osobni tajnik pratio sam njegov život i njegovu aktivnost.“
„Mogu reći da je uvijek stajao na primjeru vjere i dobrobiti Crkve u Hrvatskoj. Često je zalazio u provinciju, a pogotovo na krizme i dekanatske euharistijske svečanosti. Svuda je on propovijedao, dapače i ispovijedao i rado su dolazili baš njemu na ispovijed. Prema državnim vlastima bio je lojalan. Također i prema pravoslavnim kršćanima.“
„Dolazak partizana i komunista dočekao je sa zebnjom u duši. Dobro je poznavao komunizam i očekivao je sve najgore. Bojao se za narod, ali ne za sebe. Bio je pripravan na sve, ali In Te Domine speravi! (…). Odmah nakon svršetka rata bili su zatvoreni i biskupi i svećenici. Nadbiskup je sa pouzdanjem u Boga čekao razvoj događaja. Od katoličkih biskupa bio je zatvoren grko-katolički biskup dr. Janko Šimrak. Morao je piti u samici svoju vlastitu mokraću. Nadbiskup sarajevski se povlačio dne 6. V. i otišao je sa predsjednikom Vlade N.D. Hrvatske dr. Nikolom Mandićem. Banjalučki biskup o. Jozo Garić se također povlačio, a biskup mostarski dr. Petar Čule bio je uhapšen i suđen na zatvor.“
„Držao se lojalnim: „Omnis potestas a Deo“. dapače je bio 27. VII. na Dan ustanka na bini na Jelačićevom trgu. Nije imao nakane izazivati postojeću vlast, ali uvijek pripravan braniti prava sv. Crkve, te kršćansku vjeru i čudoređe.“ (…) „Nadbiskup Stepinac napisao je dru Bakariću pismo (protest) kada su na groblju Mirogoj bili prekopani grobovi pokojnih hrvatskih vojnika. Vrlo je bio neugodan napadaj na Nadbiskupa i njegov auto, kada je išao na otvorenje župe Zaprešić. Auto je bio oštećen, a staklo je izranilo po licu Nadbiskupa i njegovog tajnika Šalića. To je bilo jedne nedjelje – 4. XI. 1945. – U autu je bio Nadbiskup, tajnik (Ivo Šalić) i kanonik dr. Slamić. Napad je bio kamenjem, a čuli su se i pucnjevi iz revolvera. Nadbiskup se sklonio s oštećenim autom u Sv. Nedjelju. Tada su se vjernici našli u silnom broju pred katedralom i čekali nadbiskupa. Tajnik Šalić pošao je u bolnicu na očni odjel, jer mu je staklo palo u oči. Nakon što se saznalo za napadaj, pošao je tajnik papinskog nuncija don Giuseppe Masucci i oficiri OZNE u potragu za nadbiskupom čak u Slavoniju, ali on se vratio pred večer iz Sv. Nedjelje. Budući da su se neki ordinariji (Dr. Ivo Šarić, o. Jozo Garić) povukli iz domovine, računalo se, da će nadbiskup Stepinac isto otići, ali on o tome nije htio ni čuti. Bio je pripravan i na najgore, dapače i na smrt. Bio je uvjerenja: ostati sa svojim vjernicima, pa makar bio osuđen i na smrt.“
„Ne znam točan datum njegova (Nadbiskupova) hapšenja. Tajnik Šalić bio je posve izoliran od svijeta. Ćelija br. 11, jedan metar ispod nivoa zemlje, stalno bez svijetla, jedino je kroz gitre dolazilo malo zraka. On nije mogao ama baš ništa znati što se događa u svijetu. To je trajalo – takova situacija – 11 mjeseci. Ti živčani šokovi i neizvjesnost, pa je čudo da čovjek može tako nešto izdržati, ali ima Bog! Kler i svećenstvo bili su u silnoj neizvjesnosti, jer mora se imati u vidu vjera i nevjera! A to je prvo kršćanstvo!“
„Odvjetnik Politeo izvrsno je branio njegovu nedužnost. To je bila obrana, kakova se u odvjetništvu nije nikada čula. Čitav proces bila je jedna montaža. Zatvoriti svećenike, a k njima pridružiti i neke civilne osobe, pa će svi biti protiv nadbiskupa i njega tobože teretiti. Najbolje je imati u rukama knjigu koju je napisao dr. Viktor Novak – ateist, vjerojatno potplaćen, a knjiga nosi naslov: „Magnum Crimen“. Knjiga je bila kasnije povučena iz prodaje, jer se iz ove knjige vidjela s jedne strane veličina Katoličke Crkve, a s druge strane zloba, nepravda i mržnja. Nadbiskupova ličnost bila je u centru svih poštenih ljudi, a tu ličnost mora se srušiti i ukloniti na bilo koji način.
Proces je bio, istina javan, ali sa ulaznicama, a te su ulaznice uglavnom dobili partijci, da onda mogu u sudskoj dvorani uzvikivati i vrijeđati nadbiskupa. Krist pred Pilatom i Sinedrijem. Javni tužilac Jakov Blažević, često puta je uvredljivim riječima tretirao Nadbiskupa. Znao je kazati: „Vi lažete“. Obrana (advokati) mogli su govoriti po volji i nisu bili sprečavani. (…). Glavna je optužba bila: suradnja sa NDH, prekrštavanje pravoslavaca na katoličku vjeru. On je (Nadbiskup) dozvolio uz obrazloženje župnika, da budu primljeni u kat. vjeru, ali je to bilo dozvoljeno, da im se poštedi život.“ Nadalje: „Nadbiskup je mogao govoriti, ali je uskraćivao odgovore, jer su pitanja bila besmislena i tendenciozna. Imao je nakanu govoriti, kada prođe sudska istraga. Često puta na pitanja suca dr. Žarka Vimpušeka i javnog tužitelja Blaževića, rekao je: „Uskraćujem odgovor.“ Atmosfera u sudnici bila je teška i sumorna. Imao se dojam, da se sudi Katoličkoj Crkvi.“ Glede same presude izjavio je: „Presuda je izrečena 11. X. 1946. Nadbiskup ju je primio mirno. U to je vrijeme zasjedala Generalna skupština Ujedinjenih naroda u Parizu. Kažu da je tada došao iz Pariza (Ritig ili netko drugi) upozoravajući ih, da se ne bi ni u kojem slučaju izrekla smrtna kazna, jer bi to bio progon Crkve, a to bi za Jugoslaviju bilo vrlo neugodno.“
„O tzv. Svećeničkom udruženju nije htio niti čuti. Kada su i mene htjeli učlaniti u udruženje, a ja sam to odlučno odbio, pismeno me je pohvalio na odlučnosti. Primio sam nekoliko Nadbiskupovih pisama, vrlo sadržajnih koja su imala očinski podsticaj. Ona se čuvaju na sigurnom mjestu.“
„Dobro sam ga poznavao kroz 4 godine tajničke službe. Nikada nisam mogao primijetiti, pa niti u njegovim brigama i poteškoćama, da ne bi imao čvrstu i nepokolebljivu vjeru. Prije svake sv. mise, a naročito kada je imao u Katedrali pontifikal, bio je uronjen u pobožnost prema tajnama sv. vjere. Ako sam ga nešto zapitao, ili primijetio mu, dobivao sam dojam, kao da nije prisutan ovdje na zemlji. Svoju je vjeru javno ispovijedao, svjedočio svim svojim bićem. Nikada nisam primijetio da bi ga smetao ljudski obzir. Molio je i meditirao je i kroz dulje vrijeme zadržavao se u svojoj privatnoj kapelici, gdje ga se često moglo naći.
Svake večeri, a nakon večera molio je sa svećenicima, časnim sestrama i poslugom krunicu u kapeli sv. Stjepana. Nije mi poznato da li je ikada izostao. Prema Bl. Djevici Mariji gajio je posebnu pobožnost. Kroz 4 godine rata, a u mjesecu listopadu, svake je večeri bio u drugoj crkvi grada Zagreba i sa narodom zajednički molio krunicu.“
„Prema Papi je imao duboko štovanje i poslušnost. To se može vidjeti, kad je bio u Rimu kod Svetoga Oca. Cardinal Magliane ga je vrlo cijenio i nastojao, da crkvena pokrajina Međimurje ne bude pripojena pod Mađarsku, jer je ta pokrajina u političkom pogledu bila pripojena toj državi, ali za crkveno područje i jurisdikciju, ostala je i nadalje pod Zagrebačkom nadbiskupijom.
Na krizmama je propovijedao i ispovijedao vjernike. U župi Sv. Križ Začretje toliko su vjernici nagrnuli k njemu na ispovijed, da su skoro i ispovjedaonicu i njega u ispovjedaonici podigli u zrak, želeći se svakako kod njega ispovijedati.“
„Gledajući poteškoće hrvatskoga naroda, znao je reći: „Bog neće dopustiti, da nestane hrvatskoga naroda. Hrvatski je najstariji slavenski katolički narod i nikada nije napustio svoje vjere. Bog će mu dati ustrajnost i milost, da takav i ostane.“
„Promatrajući ga u radu, razgovoru, molitvi ili samoga u svojoj kućnoj kapelici, dobio se dojam, da je bio duboko povezan sa Bogom i njegovom prisutnošću. Ja sam znao uvijek reći da je svetac. Kada bi kojeg svećenika pozvao na odgovornost radi slabog i griješnog života, nastojao ga nazad privući k Bogu. Znao je reći: Mysterium iniquitatis! Ispovijedao se skoro svaki tjedan. Ispovjednik mu je bio jedan isusovac. Nikada nisam zamijetio, a niti pomislio, da ne osjeća prisutnost Božju.
Prema bližnjima je bio vrlo susretljiv. Pažljivo bi saslušao njihovo razlaganje. Ako je tko bio ugrožen za vrijeme rata, interesirao se i osobno kod hrvatskih najviših vlasti, te njemačkih i talijanskih vlasti. Odricao se čak i od zajutraka i darovao dnevno jednom djetetu koje je svako jutro dolazilo do njegova poslužitelja Mate Jovića i Petra Pisk i odnašalo onaj skroman zajutrak. (…). Oko 200 slovenskih svećenika koje je Hitler istjerao, a naročito iz Mariborske biskupije, svi su bili razmješteni po župama u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu i Slavonskoj Požegi (orfanotrofij). Davao je novac za „Karitas nadbiskupije zagrebačke“ kojemu je bio na čelu sadašnji kanonik Vilim Nuk i sada već pokojni major u miru Stjepan Dumić. Ispraznio je svoj cvijetnjak u dvoru i dao za djecu koja su radi raznih strahota istjerali iz Bosne i Hercegovine. Tada je posjećivao i često tu djecu. Posjećivao je i u bolnici i u privatnom stanu bolesnike, i pokojnog grko-katoličkog biskupa dr. Janka Šimraka, koji nakon istražnog zatvora bio premješten u bolnicu časnih sestara u Vinogradskoj. Mnogo je trpio za vrijeme rata i duhovno tješio i materijalno pomagao, a o sebi nije skoro ništa vodio računa. Ljubio je jednostavnost. Mrzio je laž. Vrlo istinoljubiv, a dugova nije imao.“
„Uzimao je redovitu hranu i nikada nije trošio nešto izvanredno. U privatne prostorije mu nije nikada donesena posebna hrana niti bilo kakove poslastice. U piću je bio potpuno umjeren. Post i nemrs, koji je bio u ono vrijeme razmjerno strog, održavao je redovito i nije mi poznato, da li se još zasebno uzdržavao od hrane. U hotelima nije nigdje odsjedao, nego u župnom uredu, kako bi posjećivao župe i dijelio potvrdu. Na godišnji bi odmor odilazio u ljetu na otok Brač – Supetar, časnim sestrama, koje su imale svoj dom i zajedno bio sa ostalim svećenicima na moru. Odlično je plivao i barkom izvezao se od obale.“
„Znadem da je kao nadbiskup ordinarij bio zapravo siromašan. Podijelio je i novac siromašnim svećenicima i drugim potrebama. Nikada nisam znao niti pomislio, da bi nešto od materijalnih dobara davao svoj rodbini. Jednog je dana došla k meni u sobu č. sestra predstojnica u Nadbiskupskom dvoru i pokazala poderanu košulju i skoro zaplakana rekla, da on nema jedne nove košulje. Odmah sam preko posebne veze nabavio platno i to su šile č. sestre Karmelićanke u Brezovici. Tako je bilo i sa odijelom. Imao je samo dvije reverende: jedna jednostavna, valjda dok je bio još ceremonijar Nadbiskupu Baueru, a druga biskupska sa redovitim oznakama crvenila. Obje su već bile dosta trošne. Odmah sam opet preko veze dao nabaviti crni štof, pozvao sam krojača Gašperta, koji je došao uzeti mjeru i počeo šivati: reverendu-biskupsku, odijelo i überzier. To on nije znao i iznenadio se nad mojom pažnjom. „Blaženi siromasi, ali ne samo duhom, nego siromasi i materijalnom pogledu.“
„U 36. g. života i 3 i pol godine svećeništva, postao je nadbiskup koadjutor sa pravom nasljedstva. Poznato mi je, da je teškom mukom primio to imenovanje i zato je iz poniznosti uzeo svoju biskupsku lozinku: „In Te, Domine speravi!“ Nikada ga nisam čuo: „Ja to, ja ovo.“ Imao je i savjetnike i prebendare i neke redovnike, a isusovac mu je bio ispovjednik.“ „Nikad nisam čuo o kardinalu Stepincu nešto loše, bilo kao svećeniku, bilo kao nadbiskupu. Da nije bio ugledan i častan, sigurno je, da ga komunističke vlasti ne bi progonile. Ali jer je iza sebe imao narod, ne samo vjernike, nego i druge, koji su pošteno mislili o hrvatskom narodu, bio je napadan sve do danas, konačno osuda na 16 godina zatvora govori. Čitav život kardinal Stepinac, a naročito kao svećenika i biskupa smatrao sam svetačkim. Naročito njegovo suđenje i zatvor u Lepoglavi smatran je mučenikom. A njegova bolest koju je herojski podnosio, te potpuno predanje u volju Božju, smatrano je svetošću. Uvjerenje da je svetac i mučenik, nije nikada prestalo, dapače se vremenom povećavalo. O tome su brojni svjedoci, a naročito je to štovanje poznato svećenicima, koji su stalno vezani uz našu katedralu. Njegova osoba nije štovana samo od običnih vjernika, nego na njegov grob dolaze vjernici visoko obrazovani, a to je dodatni dokaz, da ga smatraju svetim Božjim čovjekom.“
[1] ŽASP, I – Personalije, Šalić, kutija br. 180 (Pitanja o nadbiskupu Stepincu, prema nalogu Franje Kuharića, nadbiskupa, postavljena Ivi Šaliću). U Arhivu čuvalo se i pismo Vladimira Markovića iz Beograda koji je želio stupiti u kontakt sa župnikom Šalićem – htio je da mu župnik iznese vlastita trenutačna stajališta (tridesetak godina nakon suđenja, pismo je iz Beograda poslano 14. rujna 1978.) na njegova pitanja: „Šta vi sada zaista, iskreno mislite o stavu Katoličke crkve u Hrvatskoj, pre rata, prema frankovštini, komunizmu, fašizmu, zapadnim demokratijama, provoslavlju, Srbima, jugoslovenskim zajednicama, ekumenizmu, saradnji katolika sa pravoslavcima i pripadnicima drugih veroispovesti, katolika i ateista…?“ Pozivao se na poznanstvo s Nikolom Soldom te na to da povremeno objavljuje članke u raznim crkvenim časopisima. Nije poznato je li mu Šalić štogod odgovorio.