Evanđeoski izvještaji bez zadrške svjedoči o Kristovu selilačkom, izbjegličkom putu sa Svetom Obitelji. Neugodno iskustvo koje mučno uzdrmava spokoj obitelji usred noći i oni moraju brže-bolje za Egipat – u inozemstvo, još iste noći (usp. Mt 2,14) – ne bijaše im prva takva stvar. Zbog administracije silnoga rimskoga imperija, po carskoj zapovijedi Augustovoj, morali su oni u zadnjim danima Marijine trudnoće na put u Betlehem. Budući da je to prvi popis za Kvirinija još si lakše možemo predočiti kakva je „navala“ i gužva nastala ondje. Za bračni par koji čeka dijete nema mjesta! Nakon putničkoga napora i nakon tjeskobnoga traženja smještaja, kojima je bio izložen već u majčinoj utrobi, Isus se rađa u štali. Kao novorođenče, djetešce, povijen u pelene, položen je u životinjske jasle.
Luđački Herodov strah i njegova mržnja natjerat će ih u izbjeglištvo, u tuđinski kraj drevnoga Egipta. Ali i po povratku neće imati mira. Sveta Obitelj, vraćajući se u svoju zemlju, opet nailazi na prijetnju. U Judeji vlada Arhelaj, koji ide stopama svojega preminuloga oca Heroda (usp. Mt 2,22) , pa je Sveta Obitelj iznova ugrožena i još jednom mora dalje na put. Nastanit će se ponovno u Galileji, u Nazaretu. Bijeg u Egipat i povratak odande ispunja čak tri drevna proroštva (Mt 2,15.17.23).
Nemamo točnih podataka koliko su ova putovanja, selidbe i iseljeništvo trajali, ali očito je da se radi o čak četiri preseljenja. Što to znači za život obitelji, lako je naslutiti. Kako se dijete razvija i odgaja u takvim okolnostima, jasno je. Ako se u 21. stoljeću, o Božiću 2015. susrećemo s raznim napadima na obitelj i njezine osnove, gle, kolika nam utjeha i ohrabrenje stiže: sam Sin Božji svojim je ljudskim životom posvetio obiteljske muke: podložnost administrativnim propisima i zahtjevima, bijeg pred zatornikom, život u tuđini i višestruke selidbe. U Djetetu Isusu, već i pod srcem Majke Marije, očituje se Božje milosrđe.
Otac je važan
Poznati evanđeoski izvještaj o bijegu Svete Obitelji u Egipat u prvi plan stavlja lik oca obitelji, koji je – kako je mnogo puta istaknuto – u novijoj europskoj kulturi zatajio. Sveti Josip, poočim Isusov, pažljiv je na Božju riječ. U snu – kad svjesna prikrivanja i laži, kojima uljepšavamo svoj lik pred drugima i pred samima sobom, uminu, kada obrambeni mehanizmi padnu, i istina ljudske duše dolazi na vidjelo – glasnik mu Božji progovara. Može Josip biti „na istoj valnoj dužini“ s Marijom kad i on prepoznaje i prima anđela, i razumije njegov jezik. Pažljivost Josipova na duhovni život vidljiva je u četiri puta ponovljenom slušanju Božje pouke i naredbe „u snu“ (Mt 1,20; 2,13.19.22). Ne samo da je na riječ anđela uzeo k sebi svoju ženu (usp. Mt 1,24), nego će dvaput na izričitu zapovijed: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu!“ (Mt 2,13.20) odmah reagirati. Što u snu čuje, na javi spremno izvršava.
Poslušan je, čuje oba puta zahtjevan nalog – najprije: „Bježi u Egipat!“ (Mt 2,13), pa potom „Pođi u zemlju Izraelovu (r. 20), i odmah će u idućem biblijskom retku (r. 14.21), bez odlaganja, izvršiti Božju zapovijed; spremno opet vodi svoju obitelj. Josip je aktivan. Odmah se daje u akciju, ako treba i usred noći. Čini ono što Gospodin traži. Koliko je predan Božjoj volji vidi se u strpljivu čekanju na nov poziv: ostat će ondje dok mu anđeo ne kaže (usp. Mt 2,13). Nije dosta jednom poslušati nebeski govor, valja iz dana u dan prikloniti uho svoje i pozorno pratiti Riječ.
Poput prvoga, drevnoga biblijskoga pravednika Noe, Josip se očito dobro razumije sa svojim Gospodinom jer mu ne treba ni riječi razjašnjavanja. Ne prigovara, ne gubi se u teorijama i razglabanju, ne opravdava se, ne mora ništa dodatno pitati. Šutke izvršava. Obavijen plaštem svete tišine čini Božja djela za svoju Svetu Obitelj.
Raskrinkan herodovski princip
Koliko je stvar ozbiljna i žurna vidi se u tome što upravo Josip, koji ima ulogu oca u Svetoj Obitelji, prima upozorenje o Herodovoj zlobi. Josipu Božji glasnik objavljuje Herodovu paklensku nakanu. Dvaput Josip čuje o opakom „traženju“. Herod traži da upropasti dijete (Mt 2,13), „traži dušu“ djeteta, i u tome nije sam, – opisuje izvorni evanđeoski jezik (r. 20), naznačujući sotonske crte vlastodršca. Umjesto da plodno, po Božju, upravlja povjerenom mu zajednicom, ispunjen bijesom („silno se rasrdi“ r. 16), daje nemilosrdno, barbarski posmicati mušku malenu djecu do dobi od dvije godine po cijelom betlehemskom kraju. Zbog toga pramajku Rahelu guši neutješan plač. Evanđelje piše da pritom Herod „šalje“, „daje poslanje“, potvrđujući još jednom njegovo izopačeno, svetogrdno prisvajanje Božje vlasti i zloporabu autoriteta.
Bijeg Svete Obitelji u Egipat vezan je uz trostruku utjehu. Josip naime ne sluša samo o teškim herodovskim prijetnjama kojima je izvrgnuta njegova obitelj, nego anđeo odmah najavljuje i Herodov „kraj“, njegovo „skončanje“ (usp. Mt 2,15.19) koje će doći – umrijet će (r. 19). Anđelov poziv nije usmjeren samo na spašavanje djetetova života, nego znači da Sin Božji preuzima na sebe povijest Božjega naroda. Njegovo Utjelovljenje obuhvaća i razdoblje u kući ropstva i sveti izlazak koji je starozavjetna slika Otkupljenja. Gospodin iz Egipta doziva svojega sina (usp. Hoš 11,1; Mt 2,15), kao što će ga iz groba, u koji ga je naš grijeh doveo, dozvati. Davno je Gospodin izrazio svoju želju da ga i „Egipat“ – ta iskonska slika neprijatelja koji udara na život Božjega naroda – upozna (Izl 14,4.18). Sada, evo, sam Isus onamo dolazi. Anđeo Gospodnji može i u Egiptu Josipu progovoriti (Mt 2,19). To je silina Božjega milosrđa, to je Božićna velika nada: i zlobnu kuću ropstva Bog pohađa, razotkriva paklenske spletke i njihov kraj, štiti Svetu Obitelj!