Ako otvorimo Novi zavjet, konkretno Evanđelje po Ivanu, jedna od najefektnijih epizoda u cijelom navedenom Evanđelju kamenovanje je preljubnice (Iv 8,1-11). Sakupila se masa lokalnih muškarčina i probala je ubiti dvije muhe jednim potezom. Prva omanja “muha”, sredstvo da bi se javno diskreditiralo Isusa, bila je neka nesretna žena koju su uhvatili u preljubu. Samozvani pravednici, javno pobožni Židovi (“pismoznanci i farizeji”) zapravo su željeli srediti veću “muhu” Isusa, prikazati ga kao nedosljednog, protivnika Zakona, sklonog ženama (i danas ima jednako ciničan prizvuk), pa što bude, bude, život jedne žene mala cijena za političku pobjedu nad omraženim Galilejcem (“Pa zar Krist dolazi iz Galileje?” Iv 7,41). Genijalno rješenje (“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”) rezultirat će bježanje samoproglašene pravedničke mase, spasit će se jedan ljudski život, a Isus će izreći ono što je znao reći i prije (Iv 5,14); “Idi i odsada više nemoj griješiti.” (Iv 8,11).
Jedna od mnogih stvari što kršćanstvo čini jačom od bilo koje druge religije, mogućnost je novog početka. Novi zavjet daje genijalnu socijalnu sliku Palestine prvog stoljeća, to je mjesto u kojem nedostaje elementarne solidarnosti, političke elite povezane sa vanjskim političkim centrima, jedini smisao života i funkcioniranje birokracije je skupljanje poreza (ništa se drugo ne mora raditi, jedino se porez mora platiti), birokracija je korumpirana i krade od vlastitog naroda, većina stanovništva je siromašna jer su nezaposleni, zemlja na rubu sukoba, a svi ljudi koji su drugačiji, bilo da su bolesni, bilo da su prisiljeni raditi najgore poslove (prostitutke i carinici), duboko su omraženi. Nitko nikome ne želi pomoći, zemlja na rubu očaja, a sad u takvoj sredini hoda jedan Galilejac (jedino gore da je iz Samarije, jer u zemlji vlada mržnja po regionalnom ključu) i govori nečuvene stvari, druži se s bolesnima, prostitutkama, carinicima, a zna hodati i po spomenutoj Samariji. Taj drznik dijeli oprost i daje ljudima novu priliku. A za tadašnje elite (saduceji kao korumpirana politička elita, farizeji kao samozvani društveni patnici i nositelji etičkih vrednota, pismoznanci isto kao samozvana bezgrešna moralna društvena vertikala), taj čovjek je bio opasniji od petsto rimskih legija jer je pozivao na istinski pravedno društvo, samo za razliku od blagoglagoljivih političara, Isusova pravda nije bila mrtvo slovo na papiru predizbornog političkog programa, nego živa djelujuća ljubav, odn. kako je to Pavao rekao: “Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje, ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.” (Gal 5,6). Doduše, Palestina ga nije poslušala i do kraja prvog stoljeća nestalo je Židova i židovskog društva iz toga područja, a nova židovska država pojavila se tek 1948. I danas je opet unutar sebe poprilično posvađana. Samo što vodi puno bolju socijalnu politiku, nešto na što bi se Hrvatska trebala ugledati.
Kao što smo vidjeli, Isus nudi svakome novi početak. Mi ljudi smo generalno tvrda srca i uživamo u tuđoj nevolji. Ima nešto prokleto u čovjeku, pogotovo u Hrvatima, da uživaju u tuđoj nesreći (nacionalno geslo je: Nek susedu krepa krava), ali Isus, kao pravi Bog, kao pravi čovjek, prekida tu zlosretnu naviku. Svatko ima pravo na novi početak. Bilo slijepi čovjek, bilo gubavac, bilo kakva nesretnica uhvaćena u preljubu, bilo kakva nesretnica koja se bavi prostitucijom, bilo kakav nesretnik koji je zapeo u službi carinika, pa makar nekoga trebalo i dignuti iz mrtvih (djevojčica, sin udovice, Lazar), svatko ima pravo na novi početak. Svatko može pogriješiti, svatko griješi, svatko se ima pravo predomisliti, svatko može zapeti u grijehu. Jer jedino Isus Krist je Bog i čovjek, svi ostali smo ljudi. Slabi, nemoćni, ponekad divni, ponekad loši, ponekad spremni umrijeti za svoje prijatelje, a nekad ih bezobzirno tračamo iza njihovih leđa. Nekad krademo, nekad uništavamo živote, ali sve se to, poput Zakeja, može ispraviti (“Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Lk 19,8). Pokora i pokajanje, ispravljanje nepravde to je pravi način. Pa ako i treba, četverostruko vratiti oštećenom.
Nova godina je onaj dan u godini kada se najbolje osjeti ta blagodat novog početka koji je donio Isus Krist. Ona je simbolično odricanje od onoga staroga. Na Zapadu, pogotovo u SAD-u, to je karikirano tzv. novogodišnjim odlukama koje kratko traju. Ali, Isusov poziv “Idi i odsada više nemoj griješiti.” (Iv 8,11), vrijedi svaki dan u godini, vrijedi svaki sat, vrijedi svaku minutu, vrijedi svaku sekundu. Ne griješiti ne znači biti farizej (prema van pravedan, prema unutra licemjer), nego znači istinski težiti za kršćanskim životom, počevši sa sitnim stvarima. Jer, što netko ima veću moć i što je na višem položaju, zasigurno ima i veću odgovornost. A jedna od kršćanskijih stvari u nadolazećoj 2023. treba biti da one na visokim položajima natjeramo da se počnu ponašati u skladu sa svojim položajem. I da konačno četverostruko vraćaju onima kojima su odgovorni. Jer lako je biti na položaju i biti blagoglagoljiv, a puno je teže biti odgovoran. Krist je nesebično sebe dao za cijeli svijet i svakoga čovjeka. Mi nismo Krist, ne može biti Krist, ali možemo sebe dati svojim bližnjima.