- Mons. Matija Stepinac (1988. – 2008.), župnik, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog
Rođen je 19. listopada 1938. u Brezariću u obitelji Matije i Franciske r. Stepinac, a kršten istoga dana u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću. Nakon osnovne škole u rodnom Krašiću pohađa Interdijecezansku srednju vjersku školu u Zagrebu na Šalati i bio je sjemeništarac Dječačkoga sjemeništa. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1957., a ujesen započeo studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je 1963. diplomirao. Za svećenika zaređen 21. listopada 1962. – zaredio ga je zagrebački pomoćni biskup dr. Franjo Salis-Seewis. Mladu misu slavio je 28. listopada 1962. u Krašiću.[1]
Kapelansku službu obnaša u župi Sv. Terezije Avilske u Požegi (1963. – 1964.), potom u Sisku (1964.) te je župni upravitelj u Petrinji i Hrastovici. Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić ga je 4. travnja 1970. imenovao upraviteljem tek osnovane župe Utrina i Zapruđe u Zagrebu, a upravljao je isto tako novoosnovanom župom u Središću. Biti svećenikom na Baniji i u Novom Zagrebu znano je samo onima koji su tamo živjeli i djelovali, a manje onima koji su tamo povremeno navraćali i divili se svećenicima koji na tim prostorima Zagrebačke nadbiskupije naviještaju Evanđelje ljudima dobre volje, slave euharistiju i sakramente s onima koji se ne boje dolaziti u crkvu. Gdje god bi Matija Stepinac boravio i djelovao, bio je čovjek svećenik za druge; njegovo srce i njegova vrata bila su otvorena svakomu 24 sata. Na poseban način to je ostvarivano u Novom Zagrebu, gdje je zbog ustvari dviju župa (Utrina i Zapruđe) obavezno imao dodijeljenog kapelana kao župnog pomoćnika. Naime, Matija Stepinac kao svećenik, a istodobno i kao dekan Novozagrebačkog dekanata cijelo je vrijeme bio „središnja točka okupljanja“ (Petar Ribarić), kako svećenika župnika u Novom Zagrebu tako i Kristovih vjernika laika, ponajprije iz vlastite župe. Bio je veoma komunikativan, snalažljiv, kreativan, domišljat, otvoren za nove ideje i s karizmom odabira vrsnih vjernika laika za suradnike. „Sjećam se redovitih zajedničkih ručkova svećenika u Novom Zagrebu. Zajedno s Matijom svećenici su ostvarivali misao Drugoga vatikanskog koncila. Bili su koncilski i suvremeni, bili su istinski svećenici i pravi ljudi, možda i nesvjesno živjeli su suprotno individualizmu i subjektivizmu, jer su bili eklezijalno fundirani i humano orijentirani.“[2] „Sjećam se da je župnik Matija za ljude u Utrini i Zapruđu, a jednako tako i u Novom Zagrebu „bio jednostavno Matija. Njegov jednosobni stan u Maretićevoj 6 bio je i župni ured, i kuhinja i mjesto sastanka i u njemu je spavao. Tu je nastao i prvi župni listić Živjeti zajedno, koji je posebno okupljao mladež.“[3] Morao je otići iz župe Utrina i Zapruđe a da nije doživio gradnju crkve – zgrade, iako je više puta pokušao iznaći rješenja za gradnju crkve u Novom Zagrebu, ali tadašnje neumoljive političke strukture i moći nisu to dopuštale.
S. Elvira Krišto, uršulinka, iznosi lijepo svjedočanstvo o suradnji sestara uršulinki sa svećenicima u Novom Zagrebu. „Ubrzo nakon osnutka župe sv. Ivana evanđeliste, u Utrini, župnik Matija Stepinac molio je sestre uršulinke da mu pomognu u katehizaciji. U jesen, 1971. godine krenule su iz Vlaške 75, dvije sestre studentice teologije i katehetike, te u prizemlju nebodera u Maretićevoj 6, u Utrini, okupljale djecu na župskoj katehezi, pripremajući ih za Prvu Pričest i za sudjelovanje na nedjeljnoj Euharistiji. Okupljala su se djeca svih uzrasta i punila „crkvicu“. Bilo je to prvo iskustvo mladih sestara, s. Ljiljane Radošević i s. Bogoljube Cifrek, ali se nisu bojale zahvaljujući otvorenosti i povjerenju kojim ih je hrabrio vlč. Matija. Bio je to svećenik sav za Boga i sav za čovjeka, dobar i čovječan, jednostavan i pristupačan, osjetljiv za potrebe bližnjih, velikodušan u darivanju. Poštivao je svaku sestru i povjeravao ostvarivanje brojnih stvaralačkih ideja na djelu evangelizacije. Znao je reći: „Sestrice, imam genijalnu ideju,“ a kada bi sestra pitala „tko će tu ideju izvršiti“, sa smiješkom bi spontano odgovorio: „Zna se sestrice, vi.“ Naravno da se i on založio da se ideja ostvari na dobro cijele župe.
Njegov jednoipolsobni stan bio je dovoljno širok kao i njegovo veliko srce koje je primalo sve koji su navratili. Sestra kuharica ne može zaboraviti mnoge prilike kada je unatoč većem broju uzvanika za stolom bilo dovoljno hrane, pa čak i kada je frižider bio prazan, nitko nije ostao gladan. Vlč. Matija je našao rješenje za svako iznenađenje. Njegova su vrata uvijek bila otvorena i stol pripravan. Najviše se radovao zajedničkim ručkovima sa svećenicima svih župa Novog Zagreba, koje je okupljao u svojoj sobi koja mu je služila i kao dnevna soba, blagovaonica, spavaća soba, dvorana za susrete mladih, radionica za umnažanje župnog lista, radna soba… Radosno je gradio živo zajedništvo u župi i suradnju sa župama u nastajanju: u Sopotu, Zapruđu, Dugavama, Sloboštini, Travnom. Pomagao je novim župnicima, prihvaćao kapelane, brinuo se za svakog svećenika. Kapelani su se izmjenjivali i svaki se osjećao dobro prihvaćen, te slijedio svoga župnika u otvorenosti za suradnju sa sestrama. Bili su to: Pero Ribarić, Stjepan Baloban, Josip Ban i mnogi drugi. Rado su dolazili i profesori s KBF-a, te na nedjeljnim Svetim Misama hrabrili narod Božji. Vlč. Josip Baloban je uz župljane svoje znanje i razumijevanje darivao i sestrama koje su živjele u uršulinskoj zajednici na Barčevom trgu. Tu su se nastanile 1981. zahvaljujući podršci vlč. Matije i drugih svećenika. Zajednicu i njezinu kapelicu i stan blagoslovio je kardinal Franjo Kuharić. Bio je jako radostan i zahvalan sestrama koje su čule njegove brojne pozive redovničkim zajednicama, da prijeđu preko Save i šire Radosnu vijest u novim župama Novog Zagreba. Mnoge sestre su djelovale u Novom Zagrebu i svaka je bila prihvaćena, te ostaje zahvalna vlč. Matiji i ostalim svećenicima na dobroj suradnji i otvorenosti. Dobro iskustvo u Utrini i Zapruđu otvaralo nam je vrata naviještanja i u Sopotu, Dugavama, Travnom i Sloboštini.“
Godine 1983. Sveti Otac papa Ivan Pavao II. imenovao ga je „kapelanom Njegove Svetosti“ – monsinjorom.[4] U kolovozu 1988. imenovan je župnikom župe Sv. Petra apostola u Zagrebu i tu neprekidno djeluje idućih dvadeset godina, do 2008. kada je imenovan kanonikom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog.
„U godinama svoga svećeništva pokrenuo je više župnih biltena za mladež i župne zajednice (Živjeti zajedno) te napisao čitav niz pastoralno usmjerenih članaka za izgradnju župnih zajednica, sudjelovao je u programu Hrvatskoga radija Duhovna misao i drugim angažmanima i inicijativama u izdavaštvu, o čemu će biti više riječi u idućem poglavlju.
Živio je svjestan značenja i simbola i izazova svoga prezimena. Prezime mu je služilo kao poziv na radikalnu vjernost i revnost, dok mu je s druge strane, po rukama totalitarnog komunističkog režima priskrbljivalo nemale neprilike i nevolje. I zbog toga radovao se dolasku slobode naviještanja evanđelja u slobodnoj Hrvatskoj. Bio je živa memorija onoga što je značilo biti svećenik u Novom Zagrebu, stvarati župne zajednice u stanovima, novovjekovnim katakombama komunističkoga progona, u projektu novoga grada bez crkve, bez svećenika, bez Boga.“[5] Vrijedno je spomenuti i to da je Matija bio osebujan svećenik i svojevrsni karizmatik; „svaki veći pastoralni događaj u Zagrebu, ali i na razini Nadbiskupije nije se mogao uspješno ostvariti bez dvojice vrijednih i zauzetih zagrebačkih pastoralaca, a to su bili mons. Matija Stepinac i mons. Danijel Labaš. Njih dvojica uživali su posebno povjerenje tadašnjeg nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, svećenika i vjernika laika Zagrebačke nadbiskupije“.[6] Umro je 16. veljače 2011. u Zagrebu i pokopan u kanoničku grobnicu na Mirogoju. Sprovodni obred predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
[1] „Sjećam se kako ga je tadašnji župnik Josip Vraneković pozdravljao pred ulazom u krašićku crkvu. Govorio mu je o križu. Kao 13-godišnji dječak nisam puno razumio što to znači. Ali pokojni župnik i mladomisnik dobro su znali što čeka svećenika u komunističkoj Hrvatskoj.“ Josip Baloban, Oproštajni govor dekana Prvostolnog kaptola zagrebačkog na pogrebu kanonika msgr. Matije Stepinca na Mirogoju u Zagrebu 21. veljače 2011. (neobjavljeno).
[2] Isto.
[3] „Sjećam se, ljudi za vrijeme mise nisu stajali samo u stanu (gdje je bila crkva), nego i na hodniku i stepenicama, a svećenikova propovijed preko zvučnika čula se do petog kata. Zašto se sve to tako brzo i nekritički zaboravlja? Još prije 20 godina Crkva u Novom Zagrebu živjela je i djelovala u modernim katakombama.“ Josip Baloban, Oproštajni govor.
[4] „Novi monsignori“, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, LXX (1983.), br. 3, str. 144.
[5] „Im memoriam mons. Matija Stepinac (19. 10. 1938. – 16. 2. 2011.)“, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, XCVIII (2011.), br. 1-2, str. 101.
[6] „Matija Stepinac osobito je volio prirodu i vinograde. Slobodno vrijeme provodio je u svom vinogradu iznad Krašića. Vinograd i klijet bili su samo metafora Matijine druželjubivosti i čovjekoljublja te na poseban način rodoljublja, pa i Bogoljublja. Jednom riječju, Matija je preko čovjekoljublja nastojao ljude pridobiti za Bogoljublje.“ Josip Baloban, Oproštajni govor.