Liturgijska godina pomaže vjernicima u susretu s Bogom koji se pojavljuje u vremenu i Bogom Ocem Gospodina našega Isusa Krista „koji je tako ljubio svijet te je dao svoga ljubljenog Sina Jedinorođenoga“ (Iv 3, 16) da bismo u njemu imali život u izobilju.
Kroz koja liturgijska vremena prođemo tijekom jedne crkvene godine?
S prvom nedjeljom Došašća ulazimo u novu liturgijsku godinu. Naime, crkvena godina ne počinje 1. siječnja, na građansku Novu godinu, nego ulaskom u bliže vrijeme priprave za Božić tj. ‘Došašće’. Četiri tjedna Došašća uoči Božića bi trebali biti vrijeme pojačane molitve i posta kako bi vjernici dostojno proslavili spomen Kristova rođenja. Nažalost, kako je Božić radostan događaj, s vremenom se to božićno raspoloženje proširilo na Došašće, pa se pokraj sveprisutnih okićenih borova, božićnih ukrasa i kupovanja darova čini kao da slavimo Božić čitavih mjesec dana. No to ne znači da su vjernici ispričani od obaveze pojačane molitve, posta i od božićne ispovijedi kako bi se mogli pričestiti na sam dan Božića.
Došašće završava s Badnjakom ne bi li s misom polnoćkom dočekali Božić. Važno je napomenuti kako ići na polnoćku ne znači da se ne mora doći na božićnu sv. misu sutradan. Na polnoćki dočekamo Kristovo rođenje, a na božićnoj misi slavimo prisutnost novorođenog Spasitelja među nama, predokus obećanog Kraljevstva Božjega koje je Sin Božji došao navijestiti. Od samo dana Božića do blagdana Krštenja Kristova traje tzv. ‘božićno vrijeme’. Nakon toga slijedi ‘vrijeme kroz godinu’, odnosno, vrijeme kroz liturgijsku godinu između velikih svetkovina i blagdana.
Četrdeset dana uoči Uskrsa na Čistu Srijedu započinje ‘Korizma’. Slično kao i Došašće, i korizmeno vrijeme je razdoblje pojačane molitve, posta i pripreme vjernika za uskrsno slavlje. Preporuča se tijekom Korizme izbjegavati svako slavlje i veselje. I više nego Došašće, Korizma je vrijeme pokore i kajanja za svoje grijehe, jer slavlje Uskrsa uključuje i spomen na Isusovu Muku i razapinjanje na križ. Zato na Čistu Srijedu, prvi dan Korizme, prolazimo pokornički obred posipanja pepelom po glavi u znak kajanja.
Korizma završava tri puna dana prije samog Uskrsa, jer tada počinje Sveto Trodnevlje tijekom kojeg se spominjemo Isusove Posljednje večere, nepravedna suđenja, križnog puta, raspeća i smrti, te polaganja u grob. Na Uskrs slavimo Kristovo uskrsnuće od mrtvih. Potom, nakon Uskrsa, uskrsno tj. vazmeno vrijeme traje punih pedeset dana, sve do Duhova. Tako Uskrs kao najveću svetkovinu kršćanske vjere slavimo sedam puta sedam dana (7×7=49). Tijekom tih pedeset dana vazmenog vremena imamo i svetkovinu Uazšašća kada se prisjećamo kako je Uskrsli Isus Krist uzašao natrag k Bogu Ocu obećavši prije toga da će se jednoga dana vratiti i uspostaviti Kraljevstvo Božje, ali i zapovjedivši apostolima i svima vjernicima da propovijedaju Evanđelje svim narodima svijeta do njegova povratka. Na Duhove je Isus apostolima i prvim kršćanima poslao Duha Svetoga da ih osnaži i vodi u evangelizacijskom poslanju.
Potom opet slijedi ‘vrijeme kroz godinu’ koje traje do kraja liturgijske godine pretkraj mjeseca studenog i početka novog Došašća. Ipak, i tijekom toga ljetno-jesenskog vremena kroz godinu slavimo svetkovine i blagdane poput Tijelova i Velike Gospe. Govoreći o Velikoj Gospi, vrijedi spomenuti i marijanske mjesece, svibanj i listopad, kada su vjernici pozvani svaki dan moliti Krunicu i Lauretanske pobožnosti moleći zagovor Blažene Djevice Marije pred Bogom.
Povijesna sinteza
Liturgijska godina nije ideja, nego osoba Isusa Krista. Isus Krist je njezino otajstvo (misterij) koji se aktualizira u sadašnjosti. Crkva sakramentalno slavi misterij Krista kao „memorial“, „sadašnjost“, „proroštvo“. Liturgijska godina obuhvaća i slavi cjelokupno Kristovo otajstvo na način liturgije crkve tijekom stoljeća od principa „koncentracije“ do principa „distribucije“. Progresivno polazište je u onom „svemu“ sadržanom u pashalnom otajstvu prema onom pojedinačnom koje se u njemu sadrži.
U prvom razdoblju povijesti crkve, događaj uskrsnuća je bilo glavni životni princip propovijedanja, slavljenja i kršćanskog življenja. Važna je činjenica kako je kult uskrsa rođen u uskrsnuću i za slavljenje uskrsnuća. U prvim se kršćanskim vremenima, dakle, nisu slavila „Kristova otajstva“, već „otajstvo Krista“. Na počecima kršćanske liturgije je nedjelja kao „dan Gospodnji“, bez ikakvih drugih karakteristika slavlja.
Istovremeno sa širenjem kršćana i pod utjecajem judaizma svake se godine slavi „velika nedjelja“, kao godišnja proslava uskrsnuća koje se s vremenom proteže na tri dana, a nešto kasnije i na pedeset dana. Od 4. st. javlja se potreba kontemplacije i oživljavanja pojedinih trenutaka drame Isusove muke iz čega se razvija „veliki tjedan“. Slavlje krštenja u uskrsnoj noći (već na počecima 3. stoljeća) izražava i pokornički karakter sa slavljem pomirenja ujutro na veliki četvrtak. Tijekom 5. stoljeća rađa se potreba dužeg razdoblje pripreme na uskrsno slavlje po uzoru na biblijsku tradiciju četrdesetnice, to jest korizme.
Božićni ciklus nastaje tijekom 4. stoljeća s nenaglašenom povezanošću s vazmenim ciklusom. Poticaj nastanku ovog ciklusa bilo je pogansko i idolatrijsko slavlje „nepobjedivog sunca“ koje se obilježavalo u zimskom solsticiju. Velike teološke rasprave koje su se vodile tijekom IV. i V. stoljeća postale su prigoda da se afirmiranja autentične vjere u utjelovljenje. Krajem IV. stoljeća, po uzoru na vazmeni ciklus, nastaje razdoblje u trajanju od četiri do šest tjedana pripreme za božićno slavlje i zaziva se „došašće“.
Kult mučenika i svetaca razvija se na samim počecima kršćanstva i promatra se u povezanosti s vazmenim otajstvom. Oni koji su prolili krv radi Krista promatrani su kao oni koji su na najizvrsniji način postigli sjedinjenje s Kristom i njegovom predanjem Ocu na križu.
Kult Marije povijesno se razvija nakon onog o mučenicima. Napose se razvija nakon koncila u Efezu (431. godine) gdje je Marija proglašena Bogorodicom i razvojem teološke misli o njezinu materinstvu u otajstvu božićnih događanja.
Iz ove kratke povijesne sinteze jasno je kako se liturgijska godina ne oblikuje planski i organski način, već se razvija i raste na bazi života Crkve kojeg nosi odnos prema bogatstvu Kristova otajstva.
Biblijsko – teološka sinteza
Liturgijska godina utemeljena je na povijesti spasenja. Ono što obilježava židovsku i kršćansku religioznost je činjenica da je Bog ušao u povijest. Vrijeme je bremenito vječnošću. Objava je ekonomija spasenja, to jest božanski plan koji se ostvaruje u povijesti i po povijesti u „događajima i riječima koji su intimno međusobno povezani“ (DV 2). Povijest ima bitnu proročku dimenziju. U nju je utkano postojanje i božanski odabir koji želi sklopiti savez po kojem će ljudi biti dionici božanske naravi „za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas“ (2 Pt 1, 4). Liturgijska godina slavi Božje otajstvo u Kristu. Otajstvo koje je ukorijenjeno u niz događaja po kojim je Bog ušao u povijest i u život čovjeka.
Temeljna i konstitutivna činjenica povijesti spasenja je predodređenje u Kristu kao principu i dovršenju svega stvorenoga (usp. Ef 1, 4-5; Kol 1, 16b-17). U planu spasenja Krist je središte svega iz kojeg sve izvire i u kojeg sve uvire. Krist je ključ za razumijevanje cjelovitog Božjeg plana od stvaranja pa do slavne konačne proslave. Stvorenje je već od svojih početaka usmjereno na njega i nastavlja se tijekom vremena do svoje punine u Kristu. (usp. Ef 4, 13). Životno središte iz kojeg sve izvire je vazmeni događaj, to jest ljubav (agape) koja će doživjeti svoj vrhunac u ponovnom slavnom Kristovom dolasku (usp. 1 Kor 15, 20-28). Kristov misterij je, dakle, sadržan u organsko – progresivnom planu koji se ostvaruje u vremenu, od stvaranja i Adamova pada preko obećanja i poziva Abrahamova, od saveza na Sinaju do navještaja novog saveza, od navještenja i utjelovljenja do smrti i uskrsnuća Kristova, pa do konačnog trenutka proslave u kojoj će biti „Bog sve u svima“ (1 Kor 15, 28b). Svakoj etapi plana spasenja ne samo da priprema budući, već ga na neki način uključuje po uzoru na sjeme koje se razvija. Svaki trenutak razvoja sjemena, od samih početaka, sadrži već ono konačno koje će biti. Ovaj se misterij razvija u svojoj dubini, jedinstvu i cjelovitosti u eshatološkom dinamizmu. Stvaranje nije pretpostavka, već čin spasenja povijesti. Stari Zavjet nije samo priprema na utjelovljenje Riječi, već čin ekonomije spasenja, iako ne još one konačne koja se događa u Kristu.
U Isusovu čovještvu ispunila su se ona otajstva spasenja koja su već naše spasenje. Sv. Pavao piše: „Tako, braćo moja, vi i po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete Drugomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu“ (Rim 7,4; usp. i Ef 2, 6).
I vrijeme Crkve kao plod ekonomije spasenja ujedinjuje se s Kristom. Jer spasenje koje se dogodilo u Kristovu tijelu, posredništvom Riječi i sakramenata, postaje spasenje koje se priopćuje svim ljudima koji ga žele primiti. Na taj način se oblikuju Tijelo Kristovo koje je Crkva.
Vizija Božjeg plana spasenja u povijesti koja je uvijek i samo u Kristu temelj je i bit za primanje i vrednovanje liturgijske godine.
Liturgijska godina ne odražava zemaljski život Isusa iz Nazareta pod povijesno – kronološkim vidom, iako ga podrazumijeva, već odražava njegovo otajstvo po kojem je potpuno dovršen plan spasenja. Sv. Pavao svjedoči: „Svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“ (Kol 1, 19 -20; usp. Ef 2, 14 -18).
Već u Starom Zavjetu događaj spasenja obnavljao se u slavlju obreda memorijala. Po ovom obredu memorijala svaki je naraštaj sudjelovao u ovom Božjem djelu spasenja. Sva slavljenja Izraela slavlje su memorijala utemeljenom na događaju pashalnog izlaska iz Egipta.
Krist je ispunio događaje spasenja Starog Zavjeta, a zato istovremeno i spasenjska slavlja. S njime su se ispunila Pisma i s njime je proglašena Godina milosti Gospodnje, to jest ono „danas“ konačnog spasenja koje ispunja Božje obećanje. Kada Isus izgovara: „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22, 19) uvodi po obredu večere svoju pashu u vrijeme. Čin spasenja se obnavlja u ljudskoj povijesti kao euharistijska memorija sve do dana konačne proslave. Zato „sve što je bilo vidljivo kod našeg Otkupitelja, sadržano je u saramentalnim obredima“ (sv. Leon Veliki).
Po liturgijskom slavlju dostiže se onaj konačni cilj ostvarenja ekonomije spasenja, odnosno poosobljenje otajstva Krista. Sv. Pavao veli: „Njima Bog htjede obznaniti koliko je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!“ (Kol 1, 27). Vrijeme tako postaje poput „materije“ u sakramentalnom činu koje prenosi spasenje.
Ritam slavlja u tijeku godine ne podsjeća na zatvoreni krug ili cikličko ponavljanje. Povijest spasenja koja se za nas događa osobito u liturgijskim činima je događanje u nama. To je rast koji se uzdiže prema punini Kristova otajstva. Pavao Piše: „Istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobovima zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi“ (Ef 4, 15 – 16). Crkva svake godine slavi ovo otajstvo u njegovim raznovrsnim aspektima ne kako bi „ponavljali“ nego „rasli“ do konačnog slavnog očitovanja Krista i svih izabranih njegovih.
Duhovna sinteza
Liturgija, govori II. vatikanski sabor, „je prvi i nezamjenjivi izvor iz kojega vjernici zahvaćaju istinski kršćanski duh“ (SC 14). Slavljem u liturgijskoj godini Crkva, spomenčinom otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo spasonosnih Gospodinovih čina koji postaju djelatni u svakom vremenu kako bi ih vjernici primali i ispunjali se milostima spasenja (usp. SC 102). Svaki oblik duhovnosti provjeren i prihvaćen od Crkve potrebno je da se hrani i u susretu s ovim izvorom spasenja.
Kako bi se živo ušlo u dodir s Kristovim otajstvom kako se slavi u liturgijskoj godini potrebno je ispravljati pojedine takozvane „pobožnosti“ u kojima prevladava sentimetalizam i moralizam, a nedostaje onaj spasenjski aspekt. Potrebno je iznositi na svijetlo onaj biblijsko -teološki i pastoralno – liturgijski aspekt Kristovih otajstava. II. vatikanski koncil naglašava onaj ekumenski i eskatološki aspekt Kristovih otajstava. U središtu liturgijskih slavlja treba biti Kristovo vazmeno otajstvo po kojem se u liturgijskom slavlju uranja u samo otajstvo. Nije riječ o prošlim događajima i spasenju koje se već dovršilo i čije plodove mi sada uživamo. Riječ je o povijesti spasenja koja, zahvaljujući milosti koja zahvaća po Duhu, još treba se dogoditi u svakom čovjeku.
Duhovnost liturgijske godine traži također da se živi ona dimenzija kristocentrično-trinitarna vlastita kršćanskom kultu prema onoj klasičnoj formuli „od Oca po Sinu u Duhu Svetom k Ocu“. I konačno, potrebno je da se duhovnost liturgijske godine hrani i živi po obredima i molitvama vlastitim samome slavlju koji su ponajprije biblijski tekstovi liturgije Riječi.
Pastoralna sinteza
Pastoralno djelovanje je istinsko i izvorno kada pomaže vjernicima „ući“ u otajstvo u kojem bi se najneposredniji susreli s Gospodinom u zajednici krštenika i kako bi njihov život postao živa duhovna žrtva na slavu Božju. Slavlje (memorijal) nije ništa drugo doli sakramentalno događanje u potpunosti usmjereno na vazmeno otajstvo koje ima cilj uključiti sudionike u ovo veličanstveno djelo spasenja. Može se primijetiti da češće liturgijska događanja postaju prigoda za početak pastoralnog djelovanja umjesto istinskih slavlja otajstva Kristova po kojima se postaje svjestan i prima snaga za kršćanski život. Slavlja postaju prigode za razna okupljanje umjesto okupljanje naroda Božjega koje u vjeri proživljava otajstvo koje se slavi. Uzrok tome je nedostatak evangelizacje koji prethodi liturgijskom slavlju. Liturgija je uvijek djelo vjernika (Crkve) koji su svjesni onoga što slave i koji hrane svoju vjeru otajstvom koji slave. Pastoral liturgijske godine, osobito vrednujući „jaka vremena“ u njihovom autentičnom spasenjskom sadržaju, potrebno je izgraditi na dvije sinteze. Prva je usmjeravati liturgijsku godinu ka što većem sudjelovanju u Kristovom vazmenom otajstvu. I druga, usko povezivati slavljenje sakramenata inicijacije u obrede liturgijske godine korizme i uskrsnog vremena. Liturgijska godina koja je vođena ovim kriterijima postaje učiteljica koja naviješta i uprisutnjuje otajstvo Krista ne toliko prema subjektivnim kriterijima, već prema sakramentalnim kriterijima Crkve.