Svetkovinu Krista Kralja uveo je papa Pio XI. 1925. god., kada su kršćani slavili 1600. obljetnicu Nicejskog sabora na kojem je izrazom grčke filozofije “istobitan s Ocem, po kojem je sve stvoreno” definirana vjera Crkve u Kristovo božanstvo. Tada je sastavljeno i Nicejsko vjerovanje (381. god. dopunjeno odlomkom o Duhu Svetomu na Carigradskom saboru) koje i danas molimo u euharistiji svi mi kršćani: anglikanci, katolici, pravoslavci i protestanti. Uočimo i pun naziv: “kralj svega stvorenja, kralj svemira” ne jednostavno “kralj” u političkom smislu riječi. Na ovu svetkovinu slavimo kršćansko značenje vremena i povijesti. Ponosni što smo sljedbenici patničkog kralja koji osmišljava patnje grešnih i nevinih, radosno slavimo blagdan kojim završava liturgijska godina. Crkva slaveći blagdan Krista Kralja na koncu liturgijske godine želi reći svima nama kršćanima da sve naše Bogoslužje, svaki naš duhovni i životni kult Bogu ima svoj početak i svoj završetak u Isusu Kristu, Sinu Božjem i našemu Bogu i Gospodinu.
Što zapravo znači slaviti blagdan Krista Kralja i u čemu se to sastoji njegovo kraljevstvo?
Isus Krist nije došao na ovaj svijet da gospodari nad ljudima, da ljude tlači, zlorabi i iskorištava, već je došao da ljude spasi, da ih izbavi iz ropstva grijeha i zla, da ih oslobodi iz ruku svih onih koji čovjeka uništavaju i upropaštavaju.
On se za nas rodio na ovoj Zemlji, za nas je živio i radio, on je za nas prošao kroz sve životne bijede, muke i trpljenja, on je za nas mučen i razapet na križu, s križa je svoju krv za nas prolio, za nas je umro i uskrsnuo da bi nama dao život i to u izobilju.
Čuju se glasovi da bi trebalo „premisliti“ naslov Krista Kralja. Kroz dugu povijest, a pogotovo u najnovije vrijeme kraljevi su na mnoge načine kompromitirali i sam taj naslov. Uostalom, naslov je posve zastario. Što na to? Pa evo, i sam se Isus izjašnjava protiv toga da mu se naprosto ne prilijepi taj naslov: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 19,36). Kad je riječ o Kristovu kraljevstvu svakako je neumjestan svaki militaristički prizvuk. Nema tu mjesta za vojsku, za oružje, za ratove, za nasilja. Već se božični himan ruga Herodu: „Okrutni Herode, koga se bojiš? – O ne, ne grabi smrtna kraljevstva – Onaj koji nudi nebeska!“ No ipak, Krist jest Kralj, u svojem specifičnom smislu. Treba marljivo paljetkovati evanđeljima i naći ćemo važne i iznenađujuće – ali drugačije – sastavine Kristova kraljevstva. Eno, on nije došao da ima sluge nego da bude Sluga svima „i da život svoj dadne za otkupninu za mnoge“ (Mt 20,27). Ne zasniva kraljevstvo na grabežu nego novači dragovoljne podanike. Podanike – odanike! No zato opet nije nezahtjevan. Naprotiv! Zahtijeva vrlo korjenita opredjeljenja koja zasijecaju duboko u dušu i u tijelo njegovih privrženika (usp. Mt 10,31 si). Ne treba, dakle Kristu oduzeti naslov kralja. Treba samo proniknuti koji mu je biblijski smisao. Umjesto da ga „premislimo“, treba da mu se „sumislimo“.
Kakav je Isus kralj?
Ovo je Ivanovo evanđelje vrlo poznato iz povijesti Muke na Veliki Petak. Za današnji se blagdan uzima samo najvažniji odlomak. Prije svakog tumačenja zamislimo se u sam prizor. Pred sudom ljudskim stoji kao okrivljenik Sudac nebeski. Sama je Pravednost izvedena kao krivac pred ljudsku Nepravdu. I jednom se u povijesti dogodilo – o kad bi to bilo samo jednom – da je Nedužni osuđen na smrt. Svi su sudovi svijeta otada pod pitanjem.
Različiti suvremeni filmovi o Isusu imaju mnogo posla kako izraziti kompleksnu Pilatovu ličnost. Da li je obična hulja ili samo kolebljivac, da li je ulizica kojemu je samo do sebe i svog prestiža ili se u njemu miješaju osjećaji odgovornosti s pukim strahom za svoju kožu … Isus je krajnje jednostavan, ali zato ništa manje – bar za Pilata – nerazumljiv …
„Jesam kralj – ali ne kako ti misliš.“ Pa kaži o kakvu se kralju i kraljevstvu radi, što mi dušu mučiš! No Isus radije upućuje na istraživačko razmišljanje. Nerado se odmah otkriva. Ni svom vjerniku. Pitanje ulaženja u narav njegove osobe i njegova poslanja, tko je on, pitanje je duga vjerničkog procesa. Svakako odbija militarističke primisli. I još nešto, otkriva vrlo važnu i pozitivnu sastavinu svojega naslova:
„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.“ To je nekako središnje. Tu je ključ za razumijevanje njegove osobe i poslanja, ključ za razumijevanje njegova kraljevstva. Nije lako otprve odgovoriti što te riječi znače. „Istina“ u Isusovim ustima kod Ivana ima vrlo bogato i višestrano značenje. Isus sam jest Istina (Iv 14,6). I to istina koja oslobađa (Iv 8,31).
Smijemo malo skratiti put: Isus jedini zna, i on nas uči, tko je Bog, tko je čovjek. Tko je Bog za čovjeka, tko je čovjek za Boga. Pa stoga i što je čovjek čovjeku. I tu se negdje smješta njegovo kraljevstvo: u savršenim ostvarenjima bogoodnosnosti i čovjekoodnosnosti na svim razinama. (fra Bonaventura Duda)