Danas se Crkvi i njezinim službenicima postavljaju mnoga pitanja, ali svakako nije rijedak slučaj da čujemo i ovo: zašto se danas treba ispovijedati? To se pitanje može ponavljati u raznim oblicima: ako se treba ispovijedati, zašto treba poći jednom svećeniku da mu kažemo svoje grijehe a ne ispovijedati
se direktno Bogu koji poznaje i shvaća bolje naše slabosti i najskrovitije tajne, “proniče bubrege” (Mud 1,6) od bilo kojeg ljudskog sugovornika? Možemo čuti još i radikalnije pitanje: zašto govoriti o sebi drugima, posebno o onim činjenicama radi kojih se stidimo samih sebe, a taj kojemu se obraćamo jest grješan kao što smo i mi sami i može me vrednovati u potpuno drukčijem svjetlu nego što ja sebe sudim, ili me može čak ne shvatiti niti ispravno razumjeti? Što on zna o tome što ja smatram grijehom?
Netko može k tomu dodati: postoji li uopće grijeh ili je grijeh iznašašće svećenika da nas zastrašuju i da nas drže dobrima?
Na ovo zadnje pitanje moramo odmah odgovoriti i ne trebamo se bojati da lažemo: grijeh postoji i on nije samo zlo nego grijeh čini zlo. Dovoljno je pogledati svakidašnje ljudske događaje koji rađaju nasilje, ratove, nepravde, ugnjetavanje, sebeljublje, zavisti, osvete itd. Svjesni smo koliko nam tamnih životnih strana dolazi svaki dan iz crne kronike novina, radija, televizije i drugih sredstava društvenog priopćavanja. Tko vjeruje u ljubav Božju, shvaća koliko je grijeh prisutan u svakom čovjeku i pokazuje se kao nezahvalnost, nehaj i odbacivanje te ljubavi. Posljedice toga nisu samo kod onoga tko odbacuje ljubav
nego kod cijeloga društva, jer se na temelju takvog postupka rađaju “grješne strukture”. Pogledajmo društvene nepravde: nejednakost između bogatih i siromašnih zemalja, sablazan gladi, iskorištavanja drugih itd. Iz toga je jasno koliko je velika tragedija grijeh i koliki je gubitak osjećaja grijeha veliko zlo.
U ispovijedi gledamo svoju tamnu stranu ali u njoj ne želimo ostati nego o njoj govoriti, tražiti grijeh i njegovu težinu, ispitati vlastitu savjest, djelotvorno priznati da sami sebi ne možemo oprostiti, nego se staviti u milosrđe Božje da on opere naše grijehe (usp. 1 Iv 4,10). Iako je ispovijed osobni čin, on je ipak
društveni sakrament. Svaki put kad se grešnik obraća, razina milosti raste u cijeloj Crkvi i cijela Crkva postaje bolja. Grijeh je bio otrovan za mnoge, obraćenje dovodi mnoge do ozdravljenja.
Ali radi činjenice društvenog pogleda sakramenta, možemo vjerovati da našim molitvama i sakramentom oproštenja naših grijeha, izgrađujemo cijelo Kristovo tijelo pa i srce onih koji su nas uvrijedili bilo da su još živi ili su već prešli u vječnost.
Crkva nas potiče da ispovijed smatramo ne nekim posebnim sudištem gdje je oproštenje sigurno ako postoji kajanje i priznaje grijeha, nego radije kao izvor ozdravljenja u kojemu nam se liječe rane zla i daje nam se milost duhovnog ozravljenja. U tom pogledu Crkva nas poziva da ispovjedimo i male grijehe, iako za njih ispovijed nije nužno potrebna.
“Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom
sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega” (KKC 1458). Ispovijeđu se radikalno mijenjamo i odbacujemo grijeh te koračamo putovima spasenja koji nam donose veliki mir koji jedino Bog može darovati našem nemirnom srcu.