1. Povijest
Prvo svjedočanstvo slavljenja Velikog petka nalazimo u Jeruzalemu sredinom 4. st. Egerija, hodočasnica iz tog vremena, daje nam detaljan prikaz slavlja Velikog petka u Jeruzalemu. To je bio dan „putujuće molitve”. U četvrtak navečer bi se vjernici sastajali u dvorani posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu i tako bi cijelu noć proveli pjevajući himne i čitajući čitanja. U petak prije podne, nakon kraćeg odmora, puk bi se sabrao kod dvorane posljednje večere (gdje se častio stup bičevanja) i zatim išao do Golgote. Tamo bi biskup izložio relikviju (moći) svetoga Križa, a vjernici su se klanjali i ljubili Križ. Evo kako je taj obred izgleda.
Donosi se srebrena pozlaćena škrinja u kojoj je sveto drvo Križa. Otvori se, iznese, stavi na stol i drvo križa i naslov [tj. onaj natpis ponad križa]. Kad se položi na stol, biskup, sjedeći, svojim rukama pritisne krajeve svetoga drveta, a đakoni što okolo stoje čuvaju. To se zato čuva jer je običaj da sav puk, vjernici i katekumeni, jedan po jedan dođu, nagnu se na stol, poljube Sveto drvo i prođu. Budući da je, veli se, ne znam kada netko zagrizao i ukrao od Svetoga križa, stoga sada đakoni koji su okolo čuvaju da se onaj tko pristupa ne usudi opet onako postupiti. Tako, dakle, prođe sav narod: jedan po jedan. Svi se naklone, dotaknu Križ i natpis najprije čelom i potom očima i kada poljube Križ prođu. Ali nitko ne pruži ruku da dodirne.[1]
U svakoj od tih postaja bi se čitali odgovarajući odlomci iz Biblije i pjevali psalmi. Dakle, osnovni dijelovi bogoslužja Velikog petka bili su:
služba riječi (s obvezatnim čitanjem evanđeoskog opisa Kristove muke),
čašćenje (relikvija) svetoga Križa.
Najstarije svjedočanstvo slavlja Velikog petka u Rimu nalazimo u Grgurovom sakramentaru i evanđelistaru iz 7. st. Čitalo se evanđelje muke Gospodnje i molila velika molitva vjernika, a koja se sačuvala i u današnjem bogoslužju Velikog petka.
Izgleda da je u to vrijeme na rimskim župama („titulima”) bogoslužje Velikog petka bilo nešto drugačije. Na početku se izlagao križ na oltar, zatim bi, kao i u papinskoj liturgiji slijedila čitanja. Nakon toga bi se uzimala pričest – pretekle od bogoslužja Velikog četvrtka – i dijelila vjernicima. Napominjemo da se u papinskoj liturgiji dijelila pričest samo onima koji su to htjeli (a u to su vrijeme na redovitim misama svi išli na pričest): sâm papa i njegova asistencija se nije pričešćivao. Nakon pričesti slijedilo je ljubljenje križa. Pri tome su pjevali Trisagion po uzoru na bizantsku liturgiju. Pod utjecajem iste bizantske liturgije je i uvedena pričest na Veliki petak, iako je bio strogi post. U 8. st. je poklon križu ušao i u papinsku liturgiju. Relikvija sv. Križa bi se nosila u procesiji od bazilike sv. Ivana Lateranskog do bazilike sv. Križa, gdje je bio poklon sv. Križu, a nakon toga je slijedilo bogoslužje riječi.
2. Veliki petak u Misalu Pija V. 1570.
Sve do reforme iz 1955. bogoslužje Velikog petka bilo je prije podne.[2] Slično kao i danas započinjalo je u tišini. Liturgijska je boja crna. Svećenik bi s poslužiteljima došao do ogoljenog oltara i pred njim prostro se jedno vrijeme u molitvi. Zatim bi akoliti stavili na oltar samo jedan oltarnik (inače su trebala biti tri), a svećenik bi zatim poljubio oltar. Slijedilo je čitanje Hoš 6,1-6, a nakon zavlake iz Hab 3, zborna molitva i čitanje Izl 12,1-11 (o vazmenom janjetu). Nakon zavlake iz Ps 139 čitala bi se Muka po Ivanu. Kao i danas slijedila bi sveopća molitva, a nakon toga otkrivanje križa i klanjanje križu. Nakon toga bi slijedila pričest. Ono što je neobično, samoj je pričesti prethodio obred sličan prikazanju u misi, tako da se u povijesti – prema istočnoj liturgiji – nazivao “liturgija pretposvećenih darova”,[3] a pričest je bila posvećenim Kruhom i običnim vinom! Pogledajmo kako je to izgledalo.
Svećenik i đakon odu po Presveto na mjestu gdje se bilo čuvalo, poklone se kako je uobičajeno (okade, pomole se, itd.) i donesu do oltara. Svećenik rašiti tjelesnik na oltaru, postavi kalež, pliticu i čestičnjak (ciborij). Velika hostija (sačuvana od mise Velikog četvrtka) stavi se na pliticu. Zatim se ulije vino u kalež s nešto vode kao što je uobičajeno. Svećenik onda izmoli molitve kao i inače u prikazanju, okadi darove, opere ruke i moli: “Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućemu”.[4] Nakon toga, naravno, ne moli se kanon, nego se nastavi pozivom na Očenaš i Očenašem. Slijedi uobičajeni obred pričesti pri čemu – kao i inače, jedan komadić hostije stavi u kalež. Kad dođe vrijeme pričesti svećenik se pričesti hostijom kao i inače, a zatim popije vino (naravno, neposvećeno) iz kaleža. Nakon toga očisti kalež kao i inače i odlazi s oltara bez blagoslova, nakon čega se oltar ogoli.[5]
Lamentacije. Radilo se o Službi čitanja i Jutarnjoj (Matutin i Laude) svetoga trodnevlja, a slavile su se u Velikom tjednu u srijedu, četvrtak i petak. Međutim, formalno su to bili časovi četvrtka, petka i subote, s tim da se u srijedu poslije podne slavila služba od četvrtka, u četvrtak od petka, a u petak od subote i to u 16 sati. Budući da su se u starini Matutin i zatim Laude molili u ponoć, cijela služba Lamentacija, odnosno Matutina i Lauda zazivala se Matutina tenebrarum. Ova je služba bila znakovita. Evo kako je opisuje Kniewald:
Kod Matutina tenabrarum ima da gori 15 svijeća od običnog voska na trokutnom; iza svakog se psalma ugasi po jedna svijeća, a posljednja ostaje zapaljena, te se za vrijeme pjevanja Benedictus nosi iza žrtvenika, a onda se opet, goruća, vrati na svoje mjesto.”[6]
Znakovito je također bilo i udaranje (šibama) po klupama na koncu lauda. To su činili i kanonici, ali i svi prisutni, što je osobito veselilo djecu koja su prije toga znala i svečano ukrašavati svoje šibe baš za tu prigodu. To se udaranje tumačilo strahom zbog Isusove smrti, ali i srdžbom na Židovi koji su Isusa nevinog optužili. U đakovačkoj su katedrali, slično kao i kod redovitih nedjeljnih vespera, lamentacije slavili kanonici, ali su psalme, naravno, pjevali bogoslovi. Prema svjedočenju starijih, Lamentacije u su među bogoslovima bile osobito omiljene.[7]
3. Veliki petak prema reformi Pija XII. (1955.)
Prema redu iz 1955. služba riječi na početku identična je obredu prije reforme, jedino se oltarnik prostre po oltaru tek nakon Službe riječi. Sveopća molitva je uglavnom ista.[8] Klanjanje križu je uobičajeno. Najvažnija i velika promjena je bila u tome da je dokinuta “liturgija predposvećenih darova” nalik prikazanju. Nakon klanjanja križu svećenik i đakon oblače ruho ljubičaste boje, odlaze po Presveto, donesu ga do oltara i stave na prostrt tjelesnik. Slijedi odmah poziv na Očenaš i Očenaš. Nema lomljenja hostije, nema kaleže s vinom, nego pričest. Jedina razlika od današnjeg obreda je u tome što se najprije svećenik pričesti, a vjernici prvo mole “Ispovijedam se”, “Gospodine, nisam dostojan” i tek onda se pričeste.[9] Služba završava trima molitvama. Nema završnog blagoslova (zapravo, prva od molitava jest blagoslovna “molitva nad narodom”). Na koncu se oltar ponovno ogoli.[10]
4. Bogoslužje Velikog petka danas (od 1970.)
Na Veliki petak prije podne nema nikakvog bogoslužja.[11] Bogoslužje Velikog petka bi trebalo po mogućnosti započeti u 15 sati.[12] Oltar je gol, bez ikakvih ukrasa. Veoma se preporučuje da orgulje ili neki drugi instrument koji pomaže pjevanju budu što tiši, a najbolje bi bilo da se uopće ne čuju. Svećenik i poslužitelji ulaze u tišini i poklone se oltaru, i to tako da kleknu ili, po mogućnosti, da se prostru[13] i neko vrijeme ostanu u molitvi u posvemašnjoj tišini. Zatim ustanu, dođu do sjedala i svećenik kazuje molitvu bez poziva „Pomolimo se”.[14]
Prvi dio: Služba riječi: Iz 52,13-53,12; Heb 4,14-16.5,7-9; Iv 18,1-19,42.[15] Nakon čitanja slijedi sveopća molitva. Napomenimo da je to jedina molitva te vrste (to je praktički „molitva vjernika”) koja se sve vrijeme zadržala, dok je u misi iščezla.[16] U toj sveopćoj molitvi moli se za Crkvu, papu, biskupe, sve kršćane, sve one koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga, za Židove, nevjernike, itd. Pri tome, prema drevnom načinu, đakon poziva na molitvu, a nakon molitve u šutnji svećenik govori zbornu molitvu.[17] Prema misalu iz 1970. svećenik poziva na molitvu, prema onom iz 1975. to čini đakon, a prema (neprevedenom) iz 2002. to može i službenik laik. Prema istom misalu svećenik, po volji, može zadržati dotadašnje pozive: „Prignimo koljena“, „Ustanite“.
Drugi je dio klanjanje sv. Križu već prema mjesnom običaju. U nas je to redovito ljubljenje križa. Prije toga svećenik otkriva zastrti križ pjevajući “Evo drvo križa”.[18] Naravno, treba insistirati da ovo klanjanje križu bude kako je određeno, prije pričesti, a pogotovo treba insistirati da se dade na klanjanje jedan križ, a ne npr. tri, kako neki čine da bude što prije gotovo. Ovaj obred ili ima smisla ili nema. Ako ima, treba ga slaviti kako je određeno. Veliki petak je jedanput godišnje, pa ako se slavlje produži, neka bude tako.[19]
Treći je dio pričest. Kad završi klanjanje križu, križ se postavi ispred oltara na vidljivo mjesto, oltar se prekrije oltarnikom, zapale se svijeće. Svećenik ode po Presveto, postavi ga na oltar i započne uvod u Očenaš, kao i u misi, s tim da, naravno, nema kaleža. Nakon pričesti slijedi popričesna molitva i molitva nad narodom. Nakon toga svećenik i poslužitelji u tišini odlaze, a oltar se ponovno ogoli.
I ovaj današnji obred ima svojih slabosti i nelogičnosti. Naime, mnogi bi liturgičari htjeli da uopće nema pričesti na Veliki petak, nego da, kao što je to bilo u počecima, bogoslužje Velikog petka bude sastavljeno samo od službe riječi i klanjanja križu. Zašto? Kao prvo, zbog posta. Naime, budući da je euharistija je najizvrsnija hrana, ona prema tome krši post. Zato se ni pape nisu htjele pričešćivati toga dana. Drugi, teološko-liturgijski razlog je važniji. U ono se vrijeme pričest izvan svete mise jednostavno nije dijelila, osim bolesnicima. Ako Crkva smatra da nije uputno slaviti euharistiju na dan kada se posebno spominje smrt Kristova, onda iz toga razloga ne bi bilo uputno pričešćivati se. Ako nema euharistijskog slavlja, ne treba biti ni pričesti. Treće, nelogičnost pričesti na Veliki petak se vidi još po jednoj sitnici: na početku bogoslužja oltar je gol, zatim se prije pričesti brzo ponovo prekrije, pa onda nakon bogoslužja otkrije. Pitamo se: treba li oltar biti otkriven ili prekriven? Ipak, trebamo priznati: zahvaljujući velikom pritisku pučke pobožnosti rimskih „titula”, pričest u bogoslužju Velikog petka vrlo je rano ušla u liturgiju. Danas, nakon toliko duge tradicije, pokazalo se da ipak ne bi bilo uputno dokidati tu staru praksu.
[1] EGEIJA, Putopis, 37 (prev. i prir. M. MANDAC), Služba Božja, Makarska, 1999., str. 223-224.
[2] Ponavljamo, propis o euharistijskom postu od ponoći do pričesti bio je toliko važan da su bogoslužja i Velikog četvrtka i petka i Vazmenog bdjenja – posve nelogično – pomakli prije podne. U ovom slučaju – bogoslužju Velikog petka – opet se upotrebljavala “spasonosna” formula: “Nakon što se izmoli deveti čas”, a on se, umjesto u 15 sati, molio odmah ujutro.
[3] Na staroslavenskom jeziku se to zove “liturgija preosveštenih darova”. U istočnoj liturgiji se euharistija slavi tako da se priprava darova obavi prije same euharistije (to čak ne mora biti onaj isti koji predvodi euharistiju), a tek onda slijedi služba riječi i euharistijska služba.
[4] Očito je da je ovdje izraz “moja i vaša žrtva” posve neprimjeren, jer se ne slavi misa, nego samo obredi Velikog petka.
[5] Iz ovoga se vidi koliko su imali potrebu slaviti “misu” i na Veliki petak. U nekim je priručnim misalima čak stajalo: Ad Missam praesancificatorum. Danas i obični vjernici znaju veoma dobro da na Veliki petak nema mise, nego da se slave samo Obredi ili bogoslužje Velikog petka. Usrdno se nadamo da je to jasno i studentima teologije.
[6] D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., 164.
[7] Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u Đakovačkom sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14(2006)2, str. 533-630, ovdje: 541.
[8] Uz već rečenu promjenu u molitvi za Židove, što je došlo tek s Ivanom XXIII.
[9] Naime, prema Misalu Pija V. vjernici su se pričešćivali prema obredu pričesti bolesnika koji se umetao u misu nakon pričesti svećenika. Tako npr. kad pogledamo Red mise u Misalu Pija V. uopće nećemo naći mjesto gdje se predviđa pričest vjernika. Svećenik je uzimao obred pričesti bolesnika koji je započinjao s “Ispovijedam se”, da bi onda svećenik molio “Oproštenje i otpuštenje grijeha vaših podao vam svemogući i milosrdni Gospodin.”. Slijedio je “Evo Jaganjca Božjeg”, itd., iako je to svećenik prethodno molio prije svoje pričesti.
[10] Spomenimo još jedan stari običaj. “Matutinu” Velikog petaka (“noćna” službi koja se ipak molila ujutro) nazivao se popularno “lamentacije”, prema Tužaljkama Jeremije proroka koje su se pjevale. U određenom trenutku kad se čitalo izvješće o tome kako su Židovi nepravedno osudili Isusa, kanonici bi, kao i svi nazočni vjernici, u znak prosvjeda udarali šibama po klupama i po crkvenim vratima. Bilo je to u ono vrijeme veliko veselje za djecu! Naravno, tek nakon Matutina, Jutarnje i Trećeg časa slijedila je služba Velikoga petka.
[11] Redovito se na Veliki petak prije podne upriliči pobožnost križnoga puta.
[12] Naravno, valja biti razborit i promotriti mogu li vjernici zbog posla toga dana doći u to vrijeme. Jednostavno govoreći, treba nastojati da to slavlje bude što bliže idealnom vremenu.
[13] I ovo prostiranje je veoma dojmljivo i znakovito. Bilo bi šteta ispustiti ga.
[14] Veoma je dojmljiva ova gluha tišina i jednostavnost gesta: Svećenik ulazi u posvemašnjoj tišini, prostre se, dođe do sjedala, ne obraća se vjernicima čak ni pozivom “Pomolimo se”. Kako tišina može biti izražajna! Eto zašto valja paziti na to da se ovo slavlje dobro pripravi i dostojanstveno i bez žurbe slavi! Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji sve progovara: i riječ i gesta i prostor i vrijeme i okolnosti…
[15] Zapažamo da su prva dva čitanja nova. Prvo čitanje je osobito sretno izabrano: to je tzv. Četvrta pjesma o sluzi Jahvinu koja je potresno proročanstvo o trpećem Mesiji. I sadašnji red slijedi tradiciju i uzima Muku po Ivanu.
[16] Naravno, u reformi 2. vatikanskog sabora molitva vjernika uvedena je u svako bogoslužje. Naime, budući da sada u svako bogoslužje ulazi i služba riječi, onda ulazi i molitva vjernika kao dio bogoslužja riječi. Tako je upravo u svekolikoj liturgiji: u liturgiji sakramenata, blagoslovina, blagoslova. časoslova… Ova se molitva naziva još: sveopća molitva, molbenica, prošnje, a u biti je to isti oblik molitve.
[17] Ovo je tipično istočnjački način molitve: đakon poziva na molitvu i općenito “vodi” slavlje.
[18] Ne govori se: “Evo križa”, nego: “Evo drva križa”, što upućuje da se u Rimskoj liturgiji doista pokazivale relikvije Isusova križa (tj. stvarno drvo Isusovog križa, kako se vjerovalo). Vidi kasniji naslov za Blagdan uzvišenje svetoga Križa.
[19] Ako bi u nekoj crkvi bilo doista veliki broj vjernika, onda se klanjanje može pojednostaviti, npr. tako da se ispusti ljubljenje, ali svakako treba insistirati na jednome križu i na klanjanju prije pričesti, da ne bi ispalo da samo svećenik i poslužitelji ljube križ onda kad je predviđeno, a ostali “laici” nakon svega.