Često se čuje, da djecu ne treba voditi na misu “dok se ne mogu pristojno ponašati”. Znači, tada bi roditelji, ako nemaju nekog da im pričuva djecu, trebali svaki prisustvovati misi u drugom terminu, a što je suprotno od smisla sv. mise, a to je zajedništvo. Što je još važnije, bez ranog i ustrajnog iskustva liturgije djeca bi se razvijala od male djece do nezainteresiranih tinejdžera koji samo bulje u svoje pametne telefone, bez prolaza kroz bilo kakvu međufazu mirnog sjedenja i usredotočenosti na misu.
Djeca svih dobnih skupina dio su ciljane publike liturgije, jer ona ne ostavlja svoj dojam na nas samo racionalno, kroz predstavljanje niza „scena“, nego liturgija nas duhovno hrani jer nas dovodi Bogu, u molitvi Crkve, s kojom se molitvom možemo sjediniti. Ne radi se o razumijevanju tekstova – iako su tekstovi prirodno poučni i trebali bi nam pomoći da uzdignemo svoja srca k Bogu – već o kontemplativnoj molitvi i primanju blagoslova danih u liturgiji. Čak se i mala djeca mogu sjediniti s misnim činom, na način koje nije moguće artikulirati, kad gledaju dostojanstvo činova koja očito nisu usmjereni na ništa isključivo ljudsko.
Ostaje pitanje kako roditelji i drugi mogu pomoći djeci da to uvide i kako ih možemo dobiti da u crkvi, možda više od sat vremena, minimalno ometaju roditelje i druge vjernike.
O tome se može razgovarati na susretima župnih obiteljskih zajednica i razmjenjivati ideje i iskustva, a u ovom tekstu možete pronači nekoliko prijedloga.
Za odgoj djece potrebno je vrijeme; moramo biti spremni, tijekom mnogih godina – stvarati povoljne uvjete, ponavljati poruku i intervenirati kada je to potrebno. To vrijedi za uspostavljanje bilo kakve dobre navike kod djece, bilo da se radi o ponašanju za stolom ili pisanju domaće zadaće. U međuvremenu moramo prihvatiti da uznemiravanje drugih, kao i vlastito smanjeno molitveno prisustvo liturgiji, može biti manje od onoga što želimo, ali mi roditelji to moramo podnositi kao dio ostvarivanja našeg roditeljskog poziva. Strpljivost i upornost u odgoju naše djece dužnost je našeg roditeljstva, a to je naš vlastiti put do svetosti.
Posebno vrijeme i mjesto
Liturgijska formacija djece započinje, poticanjem osjećaja, čak i kod dojenčadi, da je crkva posebno mjesto, a liturgija posebno vrijeme. Ne radi se o objašnjavanju bilo čega riječima, što je očito nemoguće kod sasvim male djece, već o pomaganju da pokupe atmosferu na koju su mala djeca često vrlo osjetljiva. Crkve su drugačije od drugih mjesta, a misno ruho i crkveno pjevanje sasvim su različiti od odjeće, jezika i glazbe običnog života. Ako roditelji i starija djeca promijene svoje ponašanje kod ulaza u crkvu, mala djeca će to primijetiti, a to u stvari želimo.
Izvođenje djece van
Vrlo mala djeca – dojenčad i mala djeca – sposobna su napraviti veliku buku, ali to obično čine iz nekog razloga: zato što im nije ugodno ili su gladni ili umorni. Ako prave buku, možda ih je ponekad moguće smiriti, ali vrlo često ih treba izvesti van: ne samo zbog drugih ljudi, već i zbog sebe samih. Izvođenje djece na svježi zrak ponekad može riješiti problem samo po sebi, kao i šetnja gore-dolje u mirnom dijelu crkve. Ponekad ih je moguće vratiti u klupu nakon nekoliko minuta šetnje. Stajanje ispred crkve s malim djetetom je, na kraju krajeva, način služenja Bogu, a neki teolozi kažu da se i takvim načinom ispunjava obveza prisustva sv. misi.
Dajte starijoj djeci nešto za raditi
Čak i starija djeca, od 4 do 7 godina, moraju se moći kretati po crkvi, a mogu im se ponijeti i neke male igračke. Dobra je ideja imati posebne stvari samo za gledanje i igranje u crkvi, kako bi se naglasila posebnost tog mjesta. Mogu se ponijeti, na primjer, slikovnice o misi. Možemo i sami izraditi nešto prigodno, npr. nanizati slike svetaca na konop i sl. Moguće je kupiti i bojanke s liturgijskim motivima. Obične igračke ne treba isključiti, ali treba razmisliti kako će funkcionirati u crkvi. Sve što je tvrdo (drvo, metal, plastika) može proizvesti veliku buku na tvrdom podu ili klupi u tihoj crkvi. Mekane igračke su puno prihvatljivije. Pripremite kod kuće torbu ili ruksak s odgovarajućim igračkama i stvarima koje su uvijek spreme, a možete je jednostavno pokupiti kad odlazite na misu. Neka u torbi budu predmeti koje djeca vole, a koje imaju posebne za crkvu.
Tišina
Još jedan način na koji se može potaknuti dječji odgovor na liturgijsko ozračje je potaknuti ih da šapuću, a ne da govore ili viču; da ne lupaju stvarima ili trče gore-dolje po crkvi. To je u skladu s dopuštanjem da se igraju u nekom mirnom kutku crkve. Potrebno ih je naviknuti da se mogu igrati na jednom mjestu ali samo ako ne prave buku. Također je ključno u kojem dijelu liturgije će se igrati, a kad ih je potrebno potaknuti da se prestanu igrati i kleknu za vrijeme pretvorbe.
Liturgija doma
Također postoje i stvari koje možemo raditi kod kuće, a koje će pomoći djeci da se uključe u liturgiju. Prvo, treba usput spomenuti problem ekrana. Prije dvadeset godina ljudi su ukazivali na negativne učinke televizije na sposobnost djece da se koncentriraju i igraju neku kreativnu igru. Danas su stvari daleko gore, s pametnim telefonima, video igrama i društvenim mrežama. Učinak ovih stvari, posebno na malu djecu, može izrazito utjecati na njihovu sposobnost dobrog ponašanja čak i kad im uređaji nisu u rukama.
Nadalje, misa ne bi trebala biti jedini susret djece s molitvama i ljudima koji mole. Baš kao što odgajanje pristojnosti djece za vrijeme školskih ili obiteljskih obroka pomaže djeci naviknuti se da ne mogu uvijek raditi baš ono što žele, tako bi ih obiteljske molitve trebale upoznati s idejom da starija djeca i odrasli čine nešto vrlo ozbiljno i usmjereno prema Bogu. Kao i kod mise, u ranijim godinama mogu obiteljsku molitvu doživjeti kao posebno vrijeme kada bi trebali biti što tiši; kasnije mogu početi sudjelovati kao i ostali. Mala djeca koja se pristojno ponašaju tijekom deset minuta obiteljske molitve daleko će lakše biti mirni jedan sat za vrijeme mise. A ako se obiteljska molitva događa svaki dan, to će biti snažna priprema i podsjetnik na javnu molitvu Crkve.
Kateheza
Čim počnu shvaćati dječji katekizam, mogu se početi učiti najjednostavnijim molitvama, osnovnim činima vjere i mise, kao i pripremati se za primanje prve svete pričesti i krizme. To je nešto što katolici često očekuju da će župa učini za njih, ali krajnja odgovornost je ipak na roditeljima. Postoje mnogi izvrsni resursi koji mogu u tom pomaći. Čak i ako postoji župna kateheza, značajna je korist od roditeljskog poučavanja.
Ministriranje
Dječacima je općenito teže mirno sjediti tijekom mise nego djevojčicama, ali ministriranje može imati transformirajući učinak na njihovo ponašanje, kao i privući ih na intimnije razumijevanje liturgije. To nije svrha služenja kod oltara, ali je vrlo sretna nuspojava.
Poticanje dječaka svih dobi na ministriranje jedna je stvar koju svećenici mogu učiniti kako bi pomogli roditeljima u odgoju dječaka.
Nadalje, neke crkve imaju dječje knjige i igre na nekom pristupačnom mjestu u stražnjem dijelu crkve kako bi ih mala djeca mogla gledati i igrati se s njima. Ne samo da će ih se tako animirati, već će svećenik osigurati da će sadržaj biti prikladan za crkvu. Također, time se šalje snažna poruka da se i mala djeca dobrodošla.
Dovođenje djece na misu može se činiti kao poteškoća, ali katolički roditelji to bi trebali prihvatiti kao nešto što se jednostavno mora napraviti. Strategije i vještine kako to olakšati se kod roditelji postupno razvijaju i uključuju mnoge „trikove“ koji ovdje nisu spomenuti, a od kojih bi neke bilo teško i opisati riječima.
Prvi korak je uvažavanje posebnog oblika sudjelovanja koji nam misa daje, a to je razgovor s Bogom. Jednom kada to i sami usvojimo, možemo na to potaknuti našu djecu.