Svete mise ćemo slaviti u 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
U liturgiji današnje nedjelje “Veseli se” (Dominica Laetare) može se koristiti ružičasta boja liturgijskog ruha umjesto ljubičaste.
Je li naš odnos s Bogom temeljen na pretpostavci da “ako me Bog više blagoslovio, tada ću ga više voljeti” ili “kad bih Bogu dao više, tada bi me više blagoslovio”? Obje premise su uvjetne u svom izrazu da dajem da bih primio. Naš odnos s Bogom tada postaje površan i motivacija za davanje temelji se na tome koliko ću Božjeg blagoslova za uzvrat dobiti. Uvijek se više brinemo za Božje darove nego za njega kao davatelja.
Možda ne posjedujemo materijalne blagoslove koje drugi imaju i to onda narušava naš duh iskrene zahvalnosti Bogu. To onda “zasljepljuje” našu duhovnu leću i sprječava nas da cijenimo ono što nam je Bog već obasipao od samog početka.
Duguje li ti Bog dobar život na temelju tvojih dobrih djela? Mora li Bog udovoljiti svim našim zahtjevima i tako pokazati svoju ljubav prema nama? Neće li nam On osigurati ono što nam je potrebno u životu (Fil 4,19)?
Trebamo imati zahvalno srce kako bismo bolje uočili i cijenili ono čime nas je Bog već blagoslovio. Gledajući tko je Bog uistinu, kroz pravu duhovnu leću, to će nas odvratiti od osjećaja gorčine prema Bogu i iskrivljenog pogleda na Njegovu dobrotu.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Jš 5,9a.10-12; psalam Ps 34,2-7; 2. čitanje 2Kor5,17-21; evanđelje Lk 15,1-3.11-32
Čitanje svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja.
Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja sadrži tri divne parabole o Božjem milosrđu: izgubljena ovca, izgubljena drahma, izgubljeni sin. Naš današnji odlomak donosi uvod u to poglavlje. Luka generalizira kad kaže da su se oko Isusa okupljali svi carinici i grešnici. Hoće reći mnogi. Okupljali su se da ga slušaju, jer su u njegovim postupcima i riječima otkrivali da Bog, u kojeg Isus vjeruje i čije kraljevstvo uprisutnjuje, ni njih ne otpisuje. “Carinici” su bili skupljači poreza koji su rimskoj vlasti davali propisani novac a onda od žitelja ugonili za sebe i više. Grijeh im je služenje poganskoj vlasti i nepravedno otimanje tuđeg imanja. “Grešnici” su svi ostali koje su službeni teolozi svrstavali među otpadnike, kršitelje Zakona, nemoralne. Farizeji prigovaraju Isusu što takve “prima i blaguje s njima”. Oni su tražili strogu odvojenost ritualno čistih i pobožnih od ritualno okaljanih i grešnika. Isus je u tome drugačije postupao. “Primao je” i grešnike jer se osjećao zaduženim da i njima objavljuje Božje milosrđe i ljubav. Blagovao je s njima da im pokaže da ih Bog ne odbacuje, ali traži obraćenje.
Parabolom o milosrdnom ocu i dva različita sina Isus je svojim povijesnim kritičarima odgovorio zašto druguje s grešnicima i potaknuo farizeje da otkriju sličnost između sebe i starijeg sina iz ove parabole.
Parabola je ukorijenjena u pravnim propisima iz Pn 21, 17, gdje je određeno da otac daje prvorođencu dvije trećine imanja, a svim ostalim sinovima jednu trećinu. Razlog je da se ne usitnjavaju poljoprivredna imanja. Mladi je sin i tako znao da mu nema ostati na očinskom imanju. Ono što bi mu pripalo po očevoj smrti traži odmah s namjerom da negdje u tuđini savije sebi gnijezdo po svom ukusu. Nevolja je što “otputova u daleku zemlju i ondje sve spiska živeći razvratno” (r. 13). Prema izvornom izrazu, ludo je potrošio novac ne vodeći računa o svojoj budućnosti. Kasnije će stariji brat to protumačiti: “Ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje…” On ne priznaje brata za svoga i namjerno uvećava njegovu grešnost: ne samo što je ludo potrošio nego je trošio na nemoralne užitke. Rasipni je sin u tuđinu ponio ispravnu sliku o ocu. Da nije iz djetinjskih sretnih dana doživljavao oca kao dobrog i milosrdnog, ne bi ni pomišljao da mu se vrati. Da je znao kako će otac zlobno uživati u njegovu poniženju, kao što je to činio stariji brat, ne bi poželio pokajati se i doći ocu. Iako je grešnik, sačuvao je ispravnu sliku o ocu.
U r. 24 otac ga ponovno prima za sina te naređuje da se pripravi gozba u znak radosti što se vratio sin koji “bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade se”. R. 24 i 32 su refreni u dva dijela parabole. Prvi puta otac to govori slugama s kojima dijeli radost nad povratkom sina. Drugi puta razočaranom starijem sinu koji odbija sudjelovanje na gozbi u čast raskajanom bratu.
Otac iz parabole slika je Boga. Sin je u tuđini morao pasti svinje poganskog gazde. Za pravovjernog Židova svinja je nečista životinja od koje meso nije dopušteno jesti. Beskrajno je poniženje Židova koji mora uzgajati nečiste životinje za gozbu poganima. Otac s radošću čezne za povratkom odlutalog sina: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga”. Ovo znači da Bog ljubi grešnika a prije nego se on pokaje i obrati. Dapače, ispravna slika o ocu omogućila je grešniku da se počne predomišljati i spremi na povratak ocu. Ljubav Božja omogućuje da se grešnik pokaje i obrati.
Stariji brat ne laže kad govori da je godinama služio oca te da nije prestupio ni jedne od njegovih zapovijedi: On ipak pokazuje da se u očevoj kući osjeća najamnikom te da jedva čeka kad će on postati gazda nad imanjem. Otac mu tumači razloge svoga postupka i naglašava: “Trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nade se!” To znači da Bog grijeh osuđuje, ali prihvaća grešnika. Povijesno je pod ovim starijim bratom Isus mislio na farizeje koji su se prema grešnicima tako vladali kao da za njih nema povratka u očevu kuću. Isus je ovom parabolom htio sebe predstaviti kao pravog starijeg brata. On se tako vladao prema grešnicima da im je ulijevao volju za povratkom u očinski dom. Radovao se njihovu obraćenju i otkrivao im Boga koji ljubi i prije nego se grešnik obrati.
Razmatrajući ovu parabolu u našoj misi najprije zahvaljujemo Isusu što nam je objavio Boga koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri, Boga koji nas ljubi i prije nego se počnemo kajati. Zahvaljujemo Isusu što je svakome od nas pravi stariji brat u kojeg možemo uvijek imati povjerenja. Ujedno se pitamo, kakvu sliku o Bogu nosimo i svjedočimo? Molimo da se tako vladamo jedni prema drugima i prema “izgubljenoj” braći i sestrama da se vidi kako se isplati ostati u kući očevoj ili se u nju vratiti nakon mučnog lutanja.