Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o »svom suradniku«, no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom. Premda mu je ponuđeno da postane prvim Petrovim nasljednikom, Klement je odbio i nastavio pisanjem ohrabrujući kršćane. Nkon opetovanih zamolbi na kraju je popustio te je, nakon Lina i Anakleta, postoa četvrtim papom Kako su se u međuvremenu zahvaljujući Klementovu naučavanju mnogi obratili na kršćanstvo, car Trajan dade uhititi Klementa te ga zatvoriti u Krimu. Tu je, premda u poodmakloj dobi s brojnim sužnjevima bio prisiljen na rad u jednom kamenolomu. Uz sve fizičke napore, najveći je problem bila žeđ, zbog koje su mnogi nesretnici svaki dan umirali. Po Božjoj providnosti je Klement pronašao mjesto na kojem je nakon udaraca trnokopom iz žive stijene potekao izvor svježe vode. Zato je Sveti Klement zagovornik u svezi s nedostatkom vode i smrtnom opasnosti zbog žeđi. Kako je neka majka tražila izgubljeno dijete, utekla se svetom Klementu inašla je dijete nakon godine dana u blizini svečeve kapele. Tako je Sveti Klement zaštitnik i od dječjih bolesti.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan. Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra.
Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi. Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu raskol. O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i čvrstoće.
Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu: »Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda među vama.« Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: »Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt.« Izrekavši te oštre i odlučne riječi, Klementova se ruka što piše ublažuje.
Čini to jer se boji da njegove riječi ne bi još ljućom učinile ranu osporavatelja. Zato sada, nakon žigosanja, bira drugi put, sada želi uvjeravati pa stoga ovako piše: »Predragi, te vam stvari pišemo ne samo da vas opomenemo, već da ih dozovemo u svijest i samima sebi jer smo i sami na istoj areni i jer nas čeka isto natjecanje. Napustimo stoga isprazne i nekorisne pretjerane brige te uđimo u slavnu i časnu normu naše tradicije! Pogledajmo što je lijepo, ugodno u očima Onoga koji nas je stvorio! Uprimo pogled u Kristovu krv te spoznajmo kako je dragocjena za Boga, njegova Oca, jer je čitavom svijetu donijela milost pokajanja. Gajimo osjećaje poniznosti, odbacujući u stranu svaku nadutost i ludost i srdžbu, sjećajući se naročito riječi što ih je izrekao Gospodin Isus da nas pouči u odmjerenosti i plemenitosti. Sjedinimo se s onima što slijede mir s pobožnošću, a ne s onima što hoće mir s licemjernošću. Krist je svojina onih poniznih, a ne onih što se podižu na njegovo stado.«
Kad čitamo te Klementove, nama vremenski tako daleko napisane riječi, možemo se ispuniti ponosom zbog naše tradicije koja je tako stara, a ujedno tako živa i sadržajna, da nam i danas može služiti kao duhovna hrana, da nas može i danas odgajati u našemu kršćanskom životu. Ono što mi ispovijedamo danas, ispovijedao je i sv. Klement i toliki drugi već prije 1900 godina. Ono za što se oni boriše, oko čega su nastojali, to isto i mi danas činimo. Zato su duhovni i pastoralni spisi već prvih kršćanskih pisaca, takozvanih apostolskih Otaca, odlično duhovno štivo i za nas danas. Uvjeravajući Korinćane o onome jedino ispravnom, sveti Klement Rimski ukazuje na Kristovu poniznost koja je najjači zov za svakoga. Osporavatelje poziva na obraćenje poniznomu Kristu, a njemu se obratiti znači vladati se kao i on, koji je blag i ponizan srcem.
No evo samih Klementovih riječi: »Častimo Gospodina Isusa Krista, čija je krv dana za nas; poštivajmo one koji nas vode, poštivajmo starije, odgajajmo mladež za stegu i strah Božji, upućujmo naše žene prema dobru! Nek one pokazuju ljubazne običaje čistoće, neka daju dokaz svoje spremnosti na blagost, neka šutnjom objavljuju umjerenost svoga jezika, nek vrše djela ljubavi na jednak način prema svima što se boje Boga! Neka naši sinovi sudjeluju u poučavanju prema Kristu; neka nauče kakvu snagu ima kod Boga čista ljubav, kako je ljubav prema njemu lijepa i velika te kako spasava sve one što u njemu žive sveto, u čistoći misli.« Sve te opomene, sva ta pouka prema svečevu pisanju imaju svoj smisao u Kristu. Takav valja biti jer nas tako Krist uči i riječju i primjerom. Poučavati se po Kristu i prema Kristu znači biti onakav kršćanin kakvog nam je Krist sam ocrtao. Vrijednost je Klementove Poslanice Korinćanima i u tome što daje jasan nauk o hijerarhiji u Crkvi.
Samo tako će se Korinćani, ali ne samo oni, već i mi danas vratiti k miru te izbjeći štetna osporavanja koja toliko koče razvoj i napredak Crkve. Sv. Klement piše: »Apostoli su od našeg Gospodina Isusa Krista primili dobru vijest za nas; Isus Krist je bio poslan od Boga. Krist je, dakle, od Boga, a apostoli od Krista; prema tome, jedan i drugi određeno dolaze od Božje volje. Primivši naloge, postavši sigurni o uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, pouzdavajući se u Božju riječ, potvrdom Duha Svetoga pođoše naviještati radosnu vijest da se približava Božje kraljevstvo.« Za sv. Klementa, koji je bio daleko bliže apostolima negoli mnogi današnji samozvani tumači obnove i koncilskog duha, hijerarhija bilo kojeg stupnja ne potječe od izaslanstva jedne zajednice, zato je nijedna zajednica vjernika i ne može maknuti. On piše: »Oni koji su bili postavljeni od apostola ili susljedno od drugih odličnih ljudi, s odobrenjem cijele Crkve, i koji su na besprijekoran način služili Kristovu stadu s poniznošću, vedro i bez niskosti, postigavši dobro svjedočanstvo od sviju, u mnogim okolnostima, njih vjerujemo da nije pravo ukloniti s njihove službe.«
Svoju misao o tom pitanju sv. Klement još jače naglašava govoreći ovako: »Dragi moji, sramotno je, veoma sramotno i nedostojno ćudorednog ponašanja, prema Kristu, čuti da se veoma solidna i stara crkva u Korintu, zbog jedne ili dvije osobe podigla protiv prezbiterâ – svećenikâ. I taj glas nije došao samo k nama nego i k onima koji su drukčije vjere od naše; i tako se s jedne strane zbog vaše bezumnosti nanose pogrde Gospodinovu imenu, a s druge opet stvara se opasnost po vas same.« Tako je ta neugodna afera urodila dvostrukom sablazni: unutar i izvan Crkve u Korintu. A tko daje sablazan, mora to i popraviti. Jedinstvo i mir nisu dobra koja bi se mogla olako i bez kazne proigrati. Zato i papa Klement u svojoj Poslanici izričito traži da se krivcima naloži primjerena pokora. »Vi, dakle, koji ste dali povod buni, podložite se svećenicima te kao pokoru primite od njih prijekor, sagibajući koljena svoga srca! Naučite se pokoravati, odlažući drsku i oholu okorjelost vašega jezika; bolje je, naime, za vas da budete maleni te u broju Kristova stada, negoli isključeni od njegove nade.«
A sada se može pitati da li su tako jasne i odlučne riječi pape Klementa postigle željeni učinak? On sam se nadao da će njegov zahvat poslužiti dokrajčenju razdora, no kao čovjek realist, poznavajući dobro ljudsku tvrdoglavost, nije isključivao ni drugu protivnu mogućnost. To naslućujemo iz završnih riječi njegove Poslanice gdje kaže i ovo: »Ako tko ne posluša Božje riječi izrečene preko nas, neka zna da će na se navući krivnju i ne baš tako malu pogibao. A mi ćemo biti nevini od toga grijeha te tražiti da Stvoritelj svemira neokrnjenim sačuva broj svojih odabranika koji se povećava svuda po svijetu posredstvom njegova ljubljenoga Sina Isusa Krista, po kojem nas je pozvao iz tame u svjetlo, iz neznanja na spoznaju slave njegova imena.«