Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane – Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoče, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji. Što se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine.
Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu – rimskoj cetvrti – vec godine 545. Druga je cinjenica takoder veoma znacajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na pocasnom mjestu, uz takozvanu “Kriptu papa”. Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Koncem XVI. stoljeca sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronadeno u još dosta ocuvanu stanju, obuceno u odjecu od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati sveticin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mucenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjecajuci tako da je sveticino tijelo najprije ondje pocivalo. U legendarnom opisu muceništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršcanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevicanstvo i podnijela muceništvo. Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je cekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zarucnicu Valerijanu, na dan zaruka, “dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu”. Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj ciji je otac Zaharija kod njegova rodenja zapjevao svoj kantik “Benedictus”. Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noci: “Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti andeo. Ako me budeš poštivao, on ce te ljubiti, kao što ljubi i mene.” Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao pouciti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio muceništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mucenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama. Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osudena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo uciniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U ocekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršcanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati rijecima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovjecio slavni majstor Maderna.