Svete mise slavit ćemo u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati. Listopadske pobožnosti slavit ćemo u 18:00 sati.
Predzadnja nedjelja u mjesecu listopadu slavi se kao “misijska”.
U Molitvi vjernika molit će se na nakane i potrebe misija. Milostinja današnje nedjelje namijenjena je za misije.
Isus je došao “ne da bude služen, nego da služi”. I na kraju te službe dao je svoj život za nas. Sveci su oni koji znaju služiti kao Krist.
Služenje i poniznost idu ruku pod ruku. Ako želimo rasti u poniznosti, moramo služiti. Na kraju, svaki čin služenja čovjeku učinjen je samom Kristu.
Kardinal Albino Luciani, koji je postao papa Ivan Pavao I., objasnio je to na sljedeći način: „Nikada nisam imao priliku baciti se u vode nabujalog potoka da spasim nekoga čiji je život bio u opasnosti; vrlo često su me zamolili da nešto posudim, da napišem pisma, da dam jednostavne male upute… Nikada nisam imao progonitelje koji su me tukli, ali mnogi me ljudi ometaju govoreći glasno na ulici, poglašnjavajući televiziju ili srčući juhu. Pomažite drugima najbolje što možete, ne klonite strpljenjem, imajte razumijevanja, ostanite smireni i nasmijani u svim prilikama i neprilikama (koliko god je to moguće!), tako ćete voljeti bližnjega, bez filozofiranja, već na praktičan način.“
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 53,10-11; psalam Ps 33,4-5.18-20.22; 2. čitanje Heb 4,14-16; evanđelje Mk 10,35-45
Čitanje svetog Evanđelja po Marku:
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.« Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«
Riječ Gospodnja.
Ova zgoda osvjetljuje spor duhovni napredak Dvanaestorice koje Isus odgaja da ne postupaju kao svjetovni ljudi.
Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, braća su koji su ostavili oca i ribarske mreže te pošli za Isusom. Bili su svjedoci uskrišenja Jairove kćeri (Mk 5, 37), Isusova preobraženja (Mk 9, 2) i bit će svjedoci Isusove samrtne muke u getsemanskom vrtu (Mk 14, 33). Iz ovih posebnih znakova Isusove pažnje mogli su steći uvjerenje da su važniji od ostale Desetorice te da im pripadaju počasni položaji u Isusovoj slavi. Prema Markovu izvještaju oni traže da sjede Isusu s desna i s lijeva u njegovoj slavi. Time ispovijedaju vjeru da je Isus Mesija, da po njemu Bog uprisutnjuje svoju vladavinu te da će posljednja faza Božjeg kraljevstva biti eshatonska gozba za sve narode. U ono doba kod svečanih gozba uzvanici su jeli ležeći na prostirkama, po trojica na jednoj. Najčasniji gost bio je u sredini.
Njemu s desna i s lijeva na istoj prostirci ili ležaljci bili su najčasniji uzvanici. To traže Zebedejevi sinovi za sebe u Isusovoj eshatonskoj gozbi.
Isus im najavljuje da kraljevstvo Božje nastupa i po njegovoj smrti. “Piti čašu” i “krstiti se krstom” su slike uzete iz starozavjetnog načina izražavanja. Tako prorok sužanjstva tješi Jeruzalem koji je ispio čašu gnjeva i pehar muke (Iz 51, 17), a psalmista vapi Bogu da su mu vode došle do grla te moli izbavljenje iz voda dubokih (Ps 69, 2-3.15). Isus je pod čašom i kupelji (baptisma u grčkom znači najprije pranje, kupelj, a onda krsno pranje) koja ga čeka mislio na nasilnu smrt koju je upravo prije ove zgode po drugi puta najavio (usp. Mk 10, 32-34). Istina, on će u samrtnoj borbi moliti Oca da otkloni od njega tu čašu, ali će ostati u vrtu uhićenja, kad u molitvi otkrije da je to volja Očeva (usp. Mk 14,32-42).
Zebedejevi sinovi naivno obećaju da će ostati uz Isusa i u muci koja ih može snaći kao njegove učenike, a Marko i vjernici njegove zajednice znaju da će on kukavički pobjeći u času Isusova uhićenja (usp. Mk 14, 50). Time Marko podsjeća sebe i čitaoce evanđelja da ne budu grešno sigurni u svoju ustrajnost.
Isus odgovara da samo Otac može odrediti tko će u kraljevstvu nebeskom biti blizu njemu. Kod Marka naime Isus samo priznaje da on nema tu vlast, a kod Mateja (Mt 22, 23) se vidi da to prepušta Ocu. Evanđelisti se ne bi usudili ovo pripisati Isusu, da zaista nije tako kazao. Arijanci su u četvrtom stoljeću “mahali” ovim tekstom evanđelja da dokažu kako je Isus kao Sin bitno niži od Oca i odbacivali vjeru Crkve u Trojstvo.
Ostala desetorica apostola ljute se na Zebedejeve sinove zato što su i oni bili bolesno ambiciozni želeći svaki za sebe te povlaštene položaje. Isusu je to povod da im još jednom iznese pouku o veličini služenja (usp. Mk 9, 35). Činjenica da ovu Isusovu pouku o potrebi služenja sinoptici donose po dva puta, a i Ivan je spominje u izvještaju o pranju nogu kod oproštajne večere, pokazuje da je Isusov postupak bio različit od postupka drugih teologa te da su učenici sporo u tome usvajali ne samo Isusovo učenje nego i postupanje. “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću” (r. 42). Luka na paralelnom mjestu donosi: »… vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima« (Lk 22,25). Marko ovim živahno prikazuje vodstvo svjetovnih vladara kao surovu vlast i borbu za prestiž. Luka uz to namjerno podsjeća na naziv »Euerget – dobrotvor naroda« koji su ondašnji vladari unosili u svoje službene titule te tražili da ih podanici tako časte.
U zajednici Isusovih sljedbenika potrebni su također poglavari. Oni međutim trebaju biti poslužitelji (diakonos). Ovaj izraz stoji ovdje i u Mk 9,35. Dvoritelj kod stola donosi uzvanicima jelo da bi se sustolnici okrijepili, porazgovarali i vratili svojim dužnostima. Vjerski poglavari pomažu zajednici vjernika da bude ono što jest: hrane je Božjom naukom i sakramentima te je vode u mjestima gdje vjernici žive kao građani ovog svijeta. Bez ovih »dvoritelja, konobara« zajednica ne bi mogla biti svjedok Božje dobrote svijetu. Isus nastavlja da onaj koji želi biti prvi treba biti sluga svih. Sluga je u ono doba živio u obitelji gospodara, potpuno od njega ovisio. Dapače, ovdje Marko Isusovu riječ preriče grčkim izrazom doulos koji znači i »rob«. Taj izraz je znak stabilnosti i trajnosti službe vjerskog poglavara, ali njime je ponovno istaknuta usmjerenost na zajednicu i sve druge. Dakako da u skladu s poukom iznesenom u Mk 9,35 ovo vrijedi i za druge sljedbenike Isusa, ne samo nositelje poglavarske službe. Tko učenički pristaje uz Isusa, mora poput njega služiti ljudskoj braći i sestrama ne samo u zajednici krštenih nego i izvan granica svoje župe.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem u perspektivi muke kojoj ide u susret. Ona će biti posljedica njegova služenja ljudima. Budući da je svojim postupcima objavljivao Božju ljubav prema grešnicima, vjerski poglavari spremaju mu nasilnu smrt. On ne kani mijenjati svoj stil djelovanja te je spreman i dalje »dvoriti« grešnike, bolesne, zapuštene članove naroda Božjim milosrđem. U svijesti da ga čeka nasilna smrt Isus se pistovjećuje sa Slugom patnikom iz Izaijine knjige. Kao što je Sluga svoj život dao »kao otkupninu za mnoge«, tako će dati i Isus. »Otkup« se u ono doba davao za izbavljenje zarobljenika, roba ili teškog kriminalca. Osobe koje su se nalazile u zatočeništvu ili ropstvu nikako nisu mogle same pribaviti potrebni otkup. Morao je netko za njih nastupiti. Ovo znači da Isus raspeti i uskrsli daje izbavljenje koje »mnogi« ne mogu pribaviti vlastitim snagama. Iz konteksta se vidi da »mnogi« znači sve pripadnike Božjeg naroda, a onda i sve ljude. Iz svoje grešnosti ljudi se ne mogu sami iščupati. U svjetlu ove Isusove izreke prvi su kršćani razumjeli cijeli Isusov život kao proegzistenciju, postojanje za druge. Onaj koji je za druge postojao dok je vršio svoje mesijansko poslanje te koji sada iz proslavljenog stanja i dalje ljude kod Boga zagovara, traži da vjernici služe jedni druge i sve ljude.
Danas molimo da njegujemo služiteljske odnose u zajednici Isusa služitelja.